Poznato je da niko ko je u Ostrog došao, kući se isti nije vratio, a da mu Sveti Vasilije nije pomogao i opet ga sebi pozvao. Tako je i sa bilećkim planinarima, koji drugu godinu za redom početak maja koriste za hodočašće do Ostroga.

Prepješačili stotinjak kilometara: Bilećki planinari pod Ostrogom

Ove godine, duplo više planinara nego prethodne sa blagoslovom oca Danila Bora, krenulo je iz porte Sabornog hrama Svetoga Save u Bileći, prema Ostroškoj stijeni.

Bilećko jutro uz sunčeve zrake i cvrkut vrabaca najavilo je lijepo vrijeme za prvi dan pješačenja. Družina od dvanaest članova PD ”Koritnik” iz Bileće i dva gosta iz PD” Vučiji Zub” iz Trebinja, krenula je preko Zlatišta do crkve Svete Petke, pa dalje šumskom stazom do graničnog prelaza sa Crnom Gorom.

Prva pauza bilećkih hodočasnika bila je na Valu, u crkvi Svetoga Georgija, gdje ih je srdačno dočekao otac Radenko Koprivica. Na Valu su se okrijepili, uživali u divnom pogledu koji se pruža na Bilećko jezero i nastavili dalje svojim putem.

Asfaltnom stazom, pa onda tragovima stare željezničke pruge, praćeni jakim suncem planinari su pješačili do Podbožura, mjesta predviđenog za kampovanje.
U večernjim časovima, izmoreni od puta sa par žuljeva, a bilo je i onih sa temperaturom – došli su do Podbožura. Tu su postavljeni šatori, pripremljena večera i do kasno u noć uz vatru se razgovaralo i pričalo o putu i čudima Svetoga Vasilija.

Subotnje jutro već oko pet sati zateklo je grupu kako rasprema šatore, pakuje stvari i sprema se da nastavi dalje. Nakon što je sve bilo spremno za polazak, pale su i prve kapljice kiše i svi su posegnuli za kabanicama. Znalo se da će taj dan kiša biti saputnik bilećkih hodočasnika.

Poslije nekoliko sata hodanja, kapljice su prešle u pljusak, a magla je već uveliko prigrila sa svih strana, ni prst pred nosom se nije vidio.
Došlo se do Nikšića, a onda se put nastavio uz brdo do Ostroga.
Tada je kiša malo smanjila, na koji trenutak bi naletjela koja kapljica, a u koloni planinara kroz tišinu koja je strujala u magli čulo se samo tupo odzvanjanje štapa od asfaltnu podlogu.
Bat koraka je bio slabiji, osjećali su se kilometri koji su pređeni i koji su ostajali u magli, samo je jaka vjera vodila dalje do svetoga Vasilija.

Negdje oko sedam časova stiglo se do Donjega manastira, gdje je družinu okrijepila manastirska posluga, te su nastavili dalje, do Gornjega manastira.
Za nekih pola sata, manje ili više- pristupili su moštima Svetoga Vasilija. Taj osjećaj toga trenutka poslije svih pređenih kilometara i svih muka sa mišićima, stopalima, temperaturom; tim sitnim zdravstvenim problemčićima, svi su ostavili iza sebe dok su pristupali ćivotu Sveca. U tom neprocjenjivom trenutku, bila je bitna samo radost koja je ispunila vjerom srca hodočasnika.

Niste mogli čuti ni u jednom trenutku, prigovor na umor i slično. Ono sto se moglo čuti, bilo je: “ Slava Bogu i Svetome Vasiliju što smo svi živi i zdravi došli.” Iako su lica crvena od sunca, izmorena od puta odavala umor, usta to nisu izgovarala.
Jednostavno jedan ovakav put u čast Svetoga je nešto što nadograđuje vjeru i ispunjava srce svakoga vjernika. Upravo zbog te transformacije našega unutrašnjeg Ja, ovakva hodočašća prelaze u tradicionalni put i svakodnevnicu svakoga vjernika.

Bilećki planinari smješteni su u Gornji konak, a u u jutarnjim satima pridružili su se ostalima na nedjeljnoj liturgiji, pričestili se i lagano se počeli spremati za povratak.

Povratak iz Ostroga u Bileću je nemoguć, a da se ne svrati u manastir Kosijerevo kod oca Arsenija. Arsenije uvijek dočeka srdačno sve putnike, a posebno one redovne koji nekada i mimo nekog drugog puta odu do Kosijereva.

Kako su se već našli u Kosijerevu, a tek je bio prošao prvi čas podneva, uvijek željni spoznaje novih mjesta, bilećki planinari zaputili su se do Crvene stijene- arheološkog nalazišta iz doba paleolita.

Dan je lagano počeo odmicati, nova sedmica je bila na vratima, pa se i ova grupa prema Bileći zaputila. Negdje oko pet sati, stigli su pred hram Svetoga Save, odakle su i krenuli, srećni i ispunjeni što su ovakvog puta bili udostojeni.

Izvor: Slobodna Hercegovina

Tekst: Tijana Trklja
Foto: Mijo Damjanac
Video: Aleksandar Milidragović