Ako ste željni prirode i autentičnog doživljaja hercegovačkog sela, starinskih običaja i domaće kuhinje - navratite u Zagoru i zaselak Dolove.

Na gazdinstvu Tanasijevića dočekaće vas skromni a živopisni kameni kućerci, a pod krovom domaćinsko gostoljublje, miris ognjišta i na njemu spremljenih domaćih specijaliteta. A da doživljaj nekadašnjeg seoskog života bude potpun – veselo društvo se uvijek s voljom okupi oko ognjišta na sijelo i ugodan razgovor, koje nikad ne prođe bez pjesme i gusala...

Iako su mlađi Tanasijevići životom i poslom vezani za grad, selo im je priraslo srcu. Nisu mogli da gledaju da im starina propada i zarasta u draču. A onda se odlučili i na korak dalje, da ono duši ugodno upletu sa korisnim - i na imanju u Dolovima krenu u priču o seoskom turizmu.

O tome kako je sve počelo kazuje nam Radomir – Beli, po starini srednji od trojice braće Tanasijevića, koji se najviše i predao ovom poslu.

„Moj brat Rajko i ja nismo htjeli da dopustimo da nam kuća na selu padne. A stara je preko sto godina. Tu nam je otac rođen, đed, prađed. Krov, izba, prozori, sve je već bilo prilično propalo. Kao i većina starih kuća po našim selima. Za početak smo htjeli da to opravimo. A kako inače volim da spremam neka naša jela, ljudi su počeli da me nagovaraju da ovdje napravimo i nešto više. I iz Turističke organizacije su me odmah podržali. Danas svi kažu – ovako nešto kod nas nigdje nema...“

Trebalo je ipak nabrojati dana da bi se sve dovelo u red. Srećna okolnost bila je ta što i Radomiru i Rajku građevina ide od ruke, pa su sve sami radili. U današnje vrijeme i na ove cijene sa majstorima ne bi daleko dogurali.

„Počeli smo prije jedno pet godina. Malo po malo, uglavnom vikendom jer se drugim danima nema ni kad. Gore nije bilo vode ni toaleta pa smo i to napravili i doveli vodu sa čatrnje. Gdje je nekad bila štala napravili smo pravo starinsko ognjište. Nismo htjeli ništa nanovo da zidamo nego sve kako se nekad radilo. Kamen koji je pao da se opet uzida i fuguje. Da sve bude autentično starinski“, nastavlja Radomir.

Tri generacije na predačkom ognjištu: djed Mirko i unuk Andrej
Ovog vrijednog domaćina zamolićemo da nam malo pobliže opiše kako izgleda jedna posjeta starinskom seoskom domaćinstvu u Dolovima.

„Sin u narodnoj nošnji dočekuje goste. Najprije piće dobrodošlice, a samo domaće dolazi u obzir. Pravim domaće likere, lozu, vina, sokove od pelina, zove i višnje. Za mezu priganice, sir iz ulja, škripavac, suvi sir, pršut. A za glavno jelo spremam sač i kotlić. Teletinu, jagnjetinu ili kozletinu ispod sača. Kotlić - lešo jagnjetinu ili kozletinu, gulaš, pasulj. Šta ljudi žele. Nedavno sam gostima pravio i gulaš od divljači, koji su tako slasno pojeli. Nije ostalo ni zalogaja. Na zraku je i apetit dobar. A sve spremam pred gostima na ognjištu. Pozovem i naše guslare Zorana Hrnjeza ili Vesa Deretića da zapjevaju. Bude zaista lijepo.“

Posjetioci gazdinstva, kaže Radomir, bez izuzetka budu oduševljeni. Stoga i ne čudi što se novi sve više i češće raspituju. Bilo je i ponuda da ugosti cijeli autobus, što je, kaže, još uvijek daleko od njihovih mogućnosti. Za sada gazdinstvo može da primi samo manje grupe posjetilaca, najviše desetak ljudi.

Tanasijevići na selo svakako izlaze kad se god nađe vremena pa im ni ove nove obaveze oko turista ne padaju teško. Rade i dulum i po zemlje a ubere se dovoljno i za kuću i za goste.

Radomiru se već po glavi motaju nove ideje. Najveći je problem, kaže nam, što na gazdinstvu za sada imaju samo jednu sobu za goste koji bi željeli duže da ostanu.

„Planiram da osposobim još četiri sobe za noćenje. Da i njih namjestim u starinskom stilu, sa drvenim krevetima i kamenim podom. Ljudi mi traže da gore noće dva-tri dana. Hoće da se bude uz pogled na prirodu, da ih čeka kafa, da odmore u miru i tišini, da uživaju u ovoj ljepoti...“

A to bi, dodajemo, svako poželio kad grad pritisnu julske i avgustovske vrućine i kad ni noću nema sna ni odmora. U prirodi, na blizu 900 metara nadmorske visine, čelopek se lakše podnosi. A da se gore zanoći ni ljeti bez jorgana ne može...