NAŠI U BIJELOM SVIJETU
Kako je mlađana Sofija Kulić iz Foče
Uhvatila svoju zvijezdu

U Trebinju, danas već svjetskoj turističkoj destinaciji i atrakciji, svakodnevno sretam turiste sa svih kontinenata. Da pravo kažem, postaje mi tijesno, ali srce srećom i radošću kuca, dok se grad iz dana u dan umiva, pupa i miriše novim, radosnim dušama, koje zastaju na planiranom putu ka moru, i u njemu ostanu da ljetuju, objašnjavajući, da im je ovdje i ljepše i pitomije. Po iskonskoj navici, nasilijeđenoj od predaka, i ja pod Platanima, u Parku, Tvrdošu, Crkvini, ili na bazenima, rado stupam u razgovor, koji ponekad vodim očima i rukama, zbog neznanja, desetina i više jezika sa kojima se susrećem, a ne znam ih zboriti. Susret sa devetnaestogodišnjom Sofijom Kulić, rođenoj i odrasloj u Foči, i preseljenoj sa porodicom u Njemačku, tačnije u Grad Osnabruk, me je dojmio i oduševio. Mene starca, koji bi joj mogao biti i prađed, ova vedra i lijepa djevojka je fascinirala pričom o svom već dobro bogatom životu, ne novcem, već znanjem, razumom i postignućima u bijelom svijetu, svojom marljivošću.

Na tradicionalno pitanje, „Čija si ti djevojko“, ona je sa osmijehom odgovorila: „Kako se vi zovete?“ Kazao sam Zoran i ona je počela...

Ja sam ove gore list, Srpkinja sam imam oca Gorana i majku Aleksandru, sestru Anđelu, brata Jovana i nezaboravnu baku Svjetlanu iz Trebinja, koja me čuvala, kada su nas poslije godinu dana, za ruku poveli roditelji iz Foče u Njemačku te, sad već daleke 2017 godine, poslije završenog šestog razreda Osnovne škole. Bilo je to skakanje u hladnu vodu, bez znanja jezika , bez poznavanja velikog grada, bez bakinog toplog skuta, koji me čuvao, jer su roditelji godinu dana ranije otišli u Njemačku. U šarenom odjeljenju sa desetak i nešto više učenika iz svih krajeva svijeta učila sam na prečac Njemački, i nakon tri mjeseca stala na noge, nisam se utopila , već zaplivala kraul šampionski.! Škola ko škola, različita, ali u suštini ista.
Ljudi, opet različiti od boja, govora do naravi, ali , od krvi i mesa, opet isti. Život i običaji, drugačiji ali se navikneš. Nastavno gradivo, jezgrovitije od našeg, ali raznovrsnije za vannastavne aktinosti, koje ga prate i ulaze u završne ocjene. Široka lepeza svega, pa uzmi što ti treba i šta
voliš. Ja sam odabrala veslanje i postizala u četvercu značajne uspjehe i medalje na regatama i gradske i šire regionalne.

Pedantni njemci su zabilježili da sam trenirajući jedne godine preveslala 128 kilometara, Privlače me mediji, video produkcija, dokumentarni i kratki filmovi, scenario, režija, imam tu i dvije tri nagrade. Volim da pišem prigodne pjesmice, za neke praznike, rođendane i tako. One su vesele. Moji vršnjaci ih vole i traže. Vole i mene i moj vedar duh. Nisam sebična pomažem drugima i tolerantna sam. Proglašena sam đakom generacije u školi u Osnabruku, koju pohađa oko hiljadu đaka, i na to sam ponosna. Trebalo je do toga stići. Od prvog dana sam se trudila da to postignem. Bio je to naporan ali sladak put i uspjeh. Volim posebno predmete matematiku, fiziku i hemiju, idu mi. U oktobru sam riješila da upišem Građevinski fakultet. Biću neimar. Roditelji me podržavaju. Sestri i bratu sam uzor. Sestra voli glumu a brat veslanje i tenis. Podržavaju me i bake i dede, da na zaboravim da pomenem baku i dedu po ocu, iz Foče Dragicu i Boža. Da, da govorim čisto nekoliko jezika, Srpski, Njemački,Engleski i Latinski... Jesam, krštena sam, idem tamo u našu crkvu. Uz slavu proslavljamo i Božić i Vaskrs, i to skupa čitava porodica. Pa i Vladika Grigorije je, kod nas u Njemačku, došao iz Trebinja. Moja baka po majci živi u Trebinju. Volim Trebinje, možda ću ga, kada završim fakultet i ja nekada u budućnosti uljepšavati i službeno i privatno. Šta vi mislite ?
„Šta drugo, no da budem srećan, kao što sam i ponosan na tvoje uspjehe u bijelom svijetu. Tamo ništa ne pada džabe. Želim ti sreću, nije na odmet, i ako si ti svoju zvijezdu vodilju znanjem pripitomila da te čuva i prati! Malo li je biti najbolji u Njemačkoj školi, a došla ko djevojčica bez znanja jezika.“
Pozdravismo se i ja se po ko zna koji put koračajući kroz Dučićev park, sam sa sobom se zapitah, Bože kolikoli mi imamo ovako dobre i pametne djece? I zahvalih mu se što nam ih dade!

Novinar: Zoran Grgurević