Trebinjska Narodna biblioteka je na radost brojnih ljubitelja stihova bila domaćin pjesničko-muzičke večeri Pera Zupca i njegovog sina Miloša

Zahvaljujući Miloševom bendu koji se sastoji od vrhunskih muzičara i kantautora iz Novog Sada, publika je mogla čuti stihove čuvenih pjesnika u pratnji dvije akustične gitare, bas gitare i perkusija.

Pjesničko-muzičko veče „Živa reč – Pero i Miloš Zubac“ koje se održalo u okviru Trebinjskog kulturnog ljeta, koncipirano je kao gostovanje dvojice pjesnika, oca i sina, s jedinstvenim umjetničkim programom koji čine govorna poezija, pjesme izvedene uz gitaru u kojima se kao junaci pojavljuju mnoge velike stvaralačke ličnosti iz prošlog stoljeća.

Prema riječima Pera Zupca, ima tumačenje da niko ne živi u svom zavičaju jer zavičaj postoji samo kada se iz njega ode.

“Svom zavičaju se vraćam ne tako često u mojim godinama. Kad prilazim Gacku i vidim to kamenje i zemlju svom sinu kažem evo to je Hercegovina. Čovjek ima sasvim drugačiji osjećaj kad vidi to plavilo. U Trebinju nisam bio 50 godina. Posljednji put bio sam na Trebinjskim večerima poezije”, rekao je Zubac.

Sa svega dvadeset godina napisao je poemu “Mostarske kiše” koja je proslavila i njega i Mostar. Ovu pjesmu nosi na svojim leđima gotovo 60 godina, ali kaže da mu je ona više dala nego oduzela.

Mostarske kiše sam objavio u Zagrebu 1965. godine i većina tekstova o meni govori da mi je to najbolja pjesma. Smatram da ljudi nisu imali priliku da me dočitaju, a neki opet da je dovoljno da sam napisao pjesmu koja je u SSSR objavljena u 20 miliona primjeraka. Ali, ja sam i dalje nastavio da pišem i volim tu ljubavnu pjesmu”, istakao je Zubac.

Dobitnik je niza nagrada poputb„Zmajevih dečjih igara” za književnost za djecu, Zlatne čaše manifestacije „Čaša vode sa izvora”, nagrada oslobođenja Vojvodine, povelje Udruženja književnika Srbije, povelja Udruženje književnika Srbije za životno djelo te nagrade Goranov vijenac…

“Kad sam pogledao u jednoj svojoj knjizi koliko sam nagrada dobio, uplašio sam se, ali kad čovjek ima više nagrada nego godina onda malo stane. Nemam Dučićevu”, sa osmijehom na licu govori Zubac.

Kao dječak maštao je da bude mornar i nije pisao pjesme.

“Sjedim na zidu sa svojim pokojnim bratom i moj drug iz djetinjstva Rajko Petrov Nogo uzima mikrofon u ruke, jer je tada bilo popularno ‘Pokaži šta znaš’ (neko pjeva, neko priča, neko izvodi mađioničarske trikove) i kaže dvije pjesme. Jedna je bila o ocu, a ja sam pitao brata zna li da Rajko piše pjesme. On mi je odgovorio da ne zna, a ja sam mislio da samo djevojčicama pišu pjesme. U mornare nisam otišao jer sam imao jednu sportsku povredu, a želio sam da budem fudbaler”, objasnio je Zubac.

Miloš Zubac je istakao da godinama unazad nastupa sa svojim ocem širom regiona.

“Moj otac i ja provodimo vrijeme zajedno koje možda nismo provodili kad sam bio dječak, a on puno radio. Još bolje se upoznajemo i dosta mogu da čujem onoga što ranije nisam čuo na putovanjima, ali i on može da čuje od mene koji sam porastao u čovjeka. Dobro provodimo zajedničko vrijeme”, rekao je mlađi Zubac

Publika koja je popunila baštu ispred Narodne biblioteke uživala je u dvočasovnom programu koji je bio puno emocija, a često je prekidan aplauzom.

Pokrovitelj večeri je bio Grad Trebinje.