Slučaj "Dobrovoljačka", kako se kolokvijalno naziva zločin paravojnih muslimanskih formacija i radikalnih islamista nad pripadnicima JNA u Sarajevu maja 1992. godine, široj javnosti i poslije 32 godina predstavlja nepoznanicu, a ovaj predmet još nije dobio sudski epilog.
 

U Sudu BiH 27. oktobra 2022. godine počelo je dva puta odgađano suđenje članu ratnog Predsedništva BiH Ejupu Ganiću i još devetorici nekadašnjih visokih bošnjačkih vojnih i policijskih funkcionera optuženih za zločine počinjene nad pripadnicima JNA 3. maja 1992. godine u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici.

Tada je ubijeno osam vojnika i civila, 24 su ranjena, a više desetina ih je zarobljeno, a potom mučeno i zlostavljano, navodi se u Atlasu zločina nad Srbima tokom Otadžbinsko-odbrambenog rata koji je priredio Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

Srna prenosi dijelove teksta iz poglavlja "Zločin u Dobrovoljačkoj" iz kojeg je jasno vidljivo da je muslimanska strana prva isprovocirala sukob napadom na Dom JNA:

Napad na Dom JNA u Starom Gradu 2. maja predstavlja početak konačnog obračuna sa JNA u Sarajevu. Pripadnici "Zelenih beretki", Teritorijalne odbrane BiH i drugih paravojnih formacija otvorili su vatru na zgradu Doma JNA nešto prije 12.00 časova.

Potpukovnik Bogoje Božinovski, tada načelnik Doma JNA, o samom događaju svjedoči da je kada su uspjeli da odbiju prvi nalet neprijatelja, telefonom o napadu obavijestio dežurnog operativnog u Komandi 2. Vojne oblasti.

- Dežurni mi je rekao da će odmah da pošalju pomoć. Inače, iz prethodnih razgovora sa generalom Milutinom Kukanjcem, ja sam imao naređenje i uputstvo da u slučaju napada na Dom izdržim u odbrani jedan sat, a da će za to vrijeme da stigne pomoć. Međutim, kritične prilike pomoć nam nije stigla, a ja sam nakon razmjene čuo da su pripadnici Zaštitnog puka koji su nam krenuli u pomoć izginuli na Skenderiji - priča Božinovski.

On je napomenuo da je 15. aprila 1992. godine generalu Kukanjcu predlagao evakuisanje Doma JNA, jer je već tada bilo jasno da se nalazi u potpunom neprijateljskom okruženju i da se ne može odbraniti ni sa neuporedivo jačim snagama od onih sa kojima je raspolagao.

Božinovski ističe da mu je general Kukanjac rekao da se Dom mora braniti, a da JNA ostaje u Sarajevu.

- Napominjem da mi je prilikom napada na Dom JNA vojnik Dragan Pajić rekao kako `Zelene beretke` pucaju na autobus gradskog saobraćaja koji je bio pun putnika. Dakle, cilj je bio da se za takvo djelo optuži posada Doma JNA - navodi Božinovski.

U ovom napadu poginuo je DŽevad Bidžo, civil koji je bio zaposlen na mjestu portira u Domu, ranjeni su vojnik Vojislav Ducan i potpukovnik Bogoje Božinovski, a zarobljeni su Dragoslav Mitrović, Selver Švraka, Đorđe Sokolović, Todor Sokolović, Mustafa Čaušević, Munira Vuga, Milka Šuša i Petar Stanišić.

Osim toga što je ranjen, potpukovnik Božinovski je u zarobljeništvu pretrpio veliku psihičku i fizičku tortur. Ispričao je da je poslije dva dana boravka u bolnici, u sobu u kojoj je ležao upao Ismet Bajramović Ćelo sa svojim ljudima.

- Pošto sam još bio teško pokretan od rana koje sam zadobio i iscrpljen od obilnog krvarenja, oni su me prosto podigli iz kreveta i odnijeli u jedno auto. Odveli su me do kuće poginulog pripadnika `Zelenih beretki` koji je stradao prilikom napada na Dom JNA - naveo je Božinovski.

Taj dan je trebalo da bude sahrana tog lica, ističe Božinovski, a u njegovu kuću dolazili su ljudi na saučešće.

- Mene je Bajramović ostavio na ulazu u kuću sa dvojicom stražara. Bio sam u pidžami, a Bajramović je ljudima koji su dolazili govorio da sam ratni zločinac koji je ubio njihovog druga. Istovremeno video-kasetu koja je snimljena sa mojim likom više puta je emitovala TV `Hajat`. Zbog toga su svi koji su izlazili iz kuće imali pravo da me pljuju, biju, da mi prijete nožem, a kada sam u jednom momentu pao na zemlju neko lice je mokrilo po meni - naveo je Božinovski.

Potpukovnik Bogoje Božinovski razmijenjen je 19. maja 1992. godine. Od posljedica torture ostao je trajni invalid.

Saznavši da je Dom JNA napadnut komandant 2. Vojne oblasti Milutin Kukanjac naređuje komandantu 65. zaštitnog motorizovanog puka Milanu Šuputu da se sa dijelom svoje jedinice uputi tamo i deblokira objekat, te preveze ranjene vojnike do Vojne bolnice.

U napadu iz zasjede koju su postavili pripadnici specijalne jedinice MUP-a BiH kod Radničkog univerziteta "Đuro Đaković", poginuli su Slobodan Jelić, Srećko Jovanović i Predrag Cerović, dok je više lica ranjeno i zarobljeno.

Nešto kasnije napadnuto je vozilo JNA koje je vršilo dostavu hrane za komandu 2. Vojne oblasti. Vozilo se kretalo iz pravca kasarne "Maršal Tito" ka zgradi Komande 2. Vojne oblasti na Bistriku, na koji su muslimanske formacije već bile otvorile vatru.

Dok su se vodile borbe 2. maja kod Radničkog univerziteta, iz Vojne bolnice prema Domu JNA se uputila jedinica Vojne policije, odnosno Diverzantskog voda 65. Zaštitnog motorizovanog puka JNA, pod komandom kapetana Marka Labudovića.

Njihov zadatak, po naređenju generala Kukanjca, bio je i da iz Doma JNA izvuku ranjene vojnike koji su se nalazili u blokadi i okruženju. U pomoć ranjenim vojnicima krenula su četiri vozila – dva vozila saniteta vidno obilježena oznakama crvenog krsta i dva "pincgauera" u njihovoj pratnji.

Ovo je bila najelitnija jedinica JNA koja se u tom trenutku nalazila u Sarajevu i potpuno realnim se čine teorije koje govore da su događaji od 2. maja isprovocirani samo kako bi se pomenuta jedinica izvukla iz Vojne bolnice gdje je bila na obezbjeđenju, te na perfidan način eliminisala iz daljih borbi.

Kada je prvi "pincgauer" došao naspram drugog tramvaja, odjeknuo je pucanj. Iz zgrade na uglu ulica Obala vojvode Stepe i Save Kovačevića ubijen je Gvozdenović, nakon čega je "pincgauer" ostao bez kontrole, ugasio se, zanio u lijevu stranu i zamalo prevrnuo.

Prvi "pincgauer" pogađa neka eksplozivna naprava u desni donji dio kabine gdje je desetak sekundi prije toga sjedio kapetan Labudović. Vojnici, poranjavani još na vozilu, iskaču i zaliježu pod tramvaj, a na karoseriji ostaju Cvetković i Pejić.

Prvi sa karoserije drugog "pincgauera" iskočili su Dragoslav Nikolić i Radoš Pajović, koji su odmah ranjeni. Dragoslav dobija metak kroz nogu i pada preko vozača prvog saniteta, koji jauče da je ranjen. Dok puca preko njega štiteći ga, kaže mu: "Brate, i ja sam, ćuti i povlači se".

Vozač drugog saniteta, koji je bio civilno lice, iskače iz vozila, silazi iza tramvaja betonskim nasipom do Miljacke, gdje se nekako dovlači i vojnik-vozač prvog saniteta. Tu na nasipu pucnjevima iz zgrada sa druge strane Miljacke ubijaju vojnika-vozača prvog saniteta, a vozač drugog saniteta betonskim koritom rijeke trči prema "Ajfelovom mostu". Kod mosta pokušava da se popne na ulicu i tu ga hvataju muslimanske snage.

Sva dramatičnost situacije u kojoj su našli pripadnici 65. Zaštitnog motorizovanog puka vidljiva je i iz izjave Dušana Avramovića koji se tada nalazio na dužnosti referenta za suzbijanje kriminaliteta u 65. Zaštitnom motorizovanom puku.

Po dolasku u Komandu Armije, u 11.15 časova, dobijeno je obavještenje da je izvršen napad na Dom JNA u Sarajevu i general Kukanjac je naredio pukovniku Šuputu da sa svojom jedinicom ode tamo i preveze ranjene u Vojnu bolnicu i vidi šta se dešava.

U akciju su ukupno krenula tri "puha" i tri transportera Avramović je govorio o jakoj pucnjavi iz pravca grada, kao i da mu se poslije jake eksplozije javilo nekoliko ljudi iz kolone koja je krenula prema Domu JNA, pa je tako čuo da u dva vojnika poginula i da ima ranjenih.

Dok se sve ovo dešava, počeo je napad na Komandu 2. Vojne oblasti JNA. Prvo je otvorena vatra na kamion sa hranom u kome su se nalazili vojnik Goran Divčić i svi su ga zvali Divac. Starješina vozila bio je poručnik Goran Belić kao dežurni oficir Komande Armije.

Poručnik Belić je izašao iz vozila i ušao na glavni ulaz u Komandu. Vidjelo se da je ranjen u desnu ruku i rekao je da je vozač Divčić pogođen u leđa i da je teško ranjen.

U međuvremenu se preko motorole javio pukovnik Šuput koji je bio blokiran u zgradi Radničkog univerziteta "Đuro Đaković" i rekao da nema vezu sa Kukanjcem. Šuput je od Kukanjca tražio pomoć, a Kukanjac je tada rekao da je krenuo tenkovski bataljon iz Lukavice, te da će doći avijacija i da se drži.

General Kukanjac naredio je kapetanu Labudoviću preko motorole da se sa jedinicom odmah uputi prema pukovniku Šuputu prema zgradi RU "Đuro Đaković". Nekako poslije uspostavljanja veze, kapetan Labudović se sam ponudio da krene u pomoć Šuputu, a Kukanjac je to prihvatio.

Labudović se kasnije javio i rekao da je napadnut na Skenderiji, kao i da je rekao da su mu dvojica poginula. Tada je Labudović ostao bez desne noge, ali je uspio da nazove nakon što je došao svijesti i kaže da vidi tenkove iz pravca mosta Vrbanja prema njemu.

Kolona vojno-sanitetskih vozila koja se kretala iz pravca Vojne bolnice prema Domu JNA napadnuta je iz postavljene zasjede na raskrsnici Ulice Vojvode Stepe i novog mosta na Skenderiji. Zasjedu su postavili pripadnici Teritorijalne odbrane, specijalne jedinice MUP-a takozvane republike BiH, kao i dijelovi paravojne jedinice "Zelene beretke".

Tijela pobijenih vojnika nekoliko dana su ostala da leže na ulici. Muslimanska strana nije dozvoljavala da se posmrtni ostaci pokupe i predaju organima JNA, valjda kako bi se hvalili svojim "herojskim djelom".

U kakvom su stanju bili leševi vidljivo je na osnovu fotografija lica mjesta, kao i iz obdukcionih zapisnika koji su vršeni na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.

Na osnovu izjava svjedoka, muslimanskim ekstremistima nije bilo dovoljno što su pobili pripadnike 65. Zaštitnog motorizovanog puka već su njihova tijela spalili sa električnim kablovima.

Bez mogućnosti da pruže bilo kakvu vrstu ozbiljnijeg otpora, kod platoa Skenderija ubijeno je 11 pripadnika JNA, i to kapetan Marko Labudović, poručnik Obrad Gvozdenović, poručnik Ivica Cvetković, poručnik Mihad Kastrati, kao i vojnici Branko Popović, Kruno Bešlić, Mladen Nikolić, Radoš Pajović, Aleksandar Blagojević i Srđan Nikolić, te vozač Nebojša Bojanić.

Posmrtni ostaci Mihada Kastratija i Krune Bešlića do današnjeg dana nisu pronađeni. Osim njih, kod Skenderije je poginuo i Aleksandar Gluhović koji je iz kasarne "Slaviša Vajner Čiča" krenuo prema Domu JNA kako bi pomogao ranjenima i zarobljenim licima. Ranjeni su Mihajlo Babović, Dragan Glamočić, Dragan Lazukić, Dragan Matić, Dragoslav Nikolić i Milan Pejić.

Za to vrijeme napadi na zgradu Komande 2. Vojne oblasti sve više dobijaju na intenzitetu. Osoblje i vojska se od ranog jutra nalaze u totalnoj blokadi i trpe žestoku vatru kojom jedinice "Patriotske lige", Teritorijalne odbrane, "Zelenih beretki" i Specijalnih jedinica MUP-a BiH dejstvuju po njima.

Napadi jakog intenziteta su trajali sve do 22.00 časa, a tokom noći je bilo sporadične pucnjave. U pokušaju da sačuva goli život od napada sarajevskih kriminalaca pod vođstvom Jusufa Juke Prazine na kapiji zgrade Komande poginuo je vojnik Perica Nović, mladić rodom iz okoline Prnjavora.

Na osnovu prethodno navedenog jasno je da je muslimanska strana prva isprovocirala sukob napadom na Dom JNA.

Vojnici koji su ubijeni 2. maja su bili pripadnici Sarajevske vojne oblasti JNA. Rodom su bili sa Han Pijeska, iz Požarevca, Zvornika, Beograda, Zavidovića, Prnjavora, Kaknja, pa i Sarajeva i položili su zakletvu da brane zajedničku državu.

U samoj Dobrovoljačkoj ulici ubijeni su Miodrag Đukić, Boško Jovanić, Boško Mihajlović, Gradimir Petrović, Budimir Radulović i Miro Sokić. Normela Šuko je ubijena u Ulici Hamze Hume, dok su u Dobrovoljačkoj smrtno ranjeni Ivica Simić i Zdravko Tomović koji su preminuli 5. maja 1992. godine.

Međunarodna zajednica, zajedno sa UNPROFOR-om, bila je garant bezbjednog izlaska Komande 2. Vojne oblasti iz grada Sarajeva u Lukavicu.

Kakav je odnos današnjeg Sarajeva prema nevino stradalim žrtvama vidljivo je i po tome što se pomen ubijenim pripadnicima JNA u Sarajevu 2. i 3. maja 1992. godine umjesto u Dobrovoljačkoj ulici, koja danas nosi naziv Hamdije Kreševljakovića, služi nekoliko kilometara dalje na groblju u Donjim Miljevićima.