Kameni kiosk na uglu pijace, preko puta Platana, srušen je 2001. godine. Tada je bijelim kamenom popločana ulica Jovana Dučića. Na njoj je podignuta fontana. Taj spomenik, u amanet Trebinju ostavio je rano preminuli kamenorezac Gojko Šišković.

Kiosk sagrađen početkom pedesetih godina, zvali smo kameni, iako je sagrađen od betona. Nikada se nije saznalo ko je odlučio da se baš tu kiosk sagradi. Zašto su ga nazvali kameni? Ko je donio odluku da se sruši? Doduše, on za grad nije imao neku istorijsku vrijednost. Za nas, koji smo uz njega rasli, bio je i te kako omiljen i važan.

Piše: Ljubiša Anđelić/Cipele od kartona

I sada, poslije toliko godina, pamtim šta se sve dešavalo u kiosku, posebno oko njega. Pored kioska smo se svaki dan sastajali. Nešto kupovali. Ponavljali gradivo pred časove u školi. Sretali djevojke i zaljubljivali se. Uz njega su se mnogi propušili. Sklanjali se od kiše i snijega. Štitili od sjeverca sa Leotara. Krili se od milicionera poslije bučnog pjevanja i galame u noćnim satima na korzou. Posmatrali šta se dešava na pijaci. Slušali muziku iz bašte restorana „Pod platanima“…

Sve se to dešavalo uz invalide Milovana Borkovića i Rada Kisjelicu. Oni su prvi radili u tek otvorenom objektu. Godine proveli u njemu. Kasnije su u kiosk došli Duško Đurović, Meša i njegova kćerka Raba Bilalović. Radio je tu i Rabin muž, Sudanac Khatab Ismail, crn kao gar, zvani Beli. Godinama, mijenjali su se i drugi prodavači.

U kiosku su se mogle kupiti tada popularne cigarete: Vardar u žutoj, Morava u crvenoj, Drina u bijeloj kutiji. Tada sve bez filtera. Tu su se jedno vrijeme prodavale i cigarete od našeg duvana iz Trebinjske šume, zvanog Šumljak. Bile su u luksuznom pakovanju u kutijama od po stotinu komada. Na svakoj kutiji bio je zlatnom bojom otisnut grb Jugoslavije. Taj duvan, uzgajan na kozjim brabonjcima, slali su u Beograd. Pušili su ga tada najviši rukovodioci zemlje!

Pušači sa malo para (oni mladi) mogli su kod Milovana i Rada kupovati i cigarete na komad. Obratili bi se prodavaču riječima:
„Daj mi nekoliko žvakaćih guma!“ Tada su se u gradu pojavile gumice za žvakanje u obliku cigareta. Tako su naručivali cigarete oni koji nisu željeli da neko pored njih čuje da puše. Neupućeni oko kioska pomislili bi koliko mladi vole „žvake“.

Kada smo počeli da se zabavljamo, u kiosku bi kupovali i prve prezervative (kondome). Kada bismo ih tražili iz kioska bi se čulo: „Evo, počeli su da vode ljubav. Dobro je, manje će nam u noćnim satima stvarati gužvu pred šalterom!“ Nekada bi se čule i one riječi prodavača: „Šta vam je? Što se toliko kurvate? Bolje kupite loz (državna lutrija), možda vas posluži sreća pa nešto i dobijete. Ovako se samo trošite!“

Ponekad bi plavokosu Rabu u kiosku zamijenio njen muž Sudanac. U početku je slabo govorio naš jezik. Tada bi mu namjerno tražili neku dranguliju „težeg“ naziva. Iz kioska bi se čulo: „Nema u kiosk taj što ti hoćeš! Morava nije došo!“ Khatab je sa Rabom imao dvoje djece – dječaka i djevojčicu. To su bila prva tamnoputa novorodenčad u našem porodilištu. Djeca su na ulici izazivala radoznalost prolaznika.

I novine smo kupovali u kiosku. Milovan i Rade bi upitali: „Vidi, bogati, ima li šta novo o invalidima u Slobodi?“
Često bih im naglas pročitao neki članak. O invalidima se ponešto pisalo. Najviše o onima na vlasti. Češće i o radnim akcijama.

Moj kolega Drago J. kod kioska je zaprosio djevojku Snežanu S., sa kojom se godinama zabavljao. Kada smo ga upitali što je baš tu zaprosi, dobili smo odgovor: „Sve godine, ovdje smo se sastajali!“ Tu, ispred kioska, Drago je Snežanu upitao hoće li se udati za njega. Sva sretna, brzo je izgovorila da hoće. Bacila se budućem mužu u zagrljaj. Mi smo bili kao svjedoci i kumovi, iako još nije bilo vjenčanja.

Početkom osamdesetih godina na čelo preduzeća Duvan, u čijem je sastavu bio kiosk, došao je Vlado Miljković iz Zasada. Bio je strastveni navijač Leotara. Godinama i u upravi tog drugoligaša. Kod Vlada su se u kiosku smjenjivali mlađi prodavači. Mi, već u godinama, u njemu smo manje kupovali. Po gradu su nicali metalni kiosci kao „pečurke poslije kiše“. Iako smo i u njima počeli da kupujemo novine i druge drangulije, nismo zaboravili naš kiosk na pijaci.

Kada je kameni kiosk rušen, neki koji su to posmatrali, pustili su i po koju suzu. Bilo je i onih koji su glasno negodovali. Neki su htjeli spriječiti rušenje. Svima njima se činilo kao da gube neki dio tijela. Trebinjci koji žive rasuti po svijetu, kada dođu, znaju postaviti pitanje: „Bogati, ko i zašto poruši kameni kiosk na pijaci? Kome je smetao?“

U nedoumici, sve protekle godine, ni ja ne znam šta da odgovorim. Da bi te koji kiosk iskreno žale donekle utješio, kažem: „Vidite, kako je ova ulica lijepa. Popločana kamenom. Zar ne izgleda kao Stradun? Eno i fontane. Pred njom se gosti sa strane slikaju za uspomenu iz našeg grada!“ Poslije tih riječi, čini mi se, biće im lakše da prebole kiosk. Varam se. Moje riječi mnogo ne djeluju na onoga koji me je pitao, jer kaže: „Vidimo, sve je lijepo što je urađeno na glavnoj ulici. I naš je kiosk bio lijep!“
I ja se slažem. Posebno kada na mjestu kioska vidim onaj bijeli cvijećnjak i u njemu zasađenu palmu. Učini mi se da ta biljka, ispod gorostasnih platana, kao iz nekog inata nikako da poraste. Kao da i ona tuguje za kioskom!

Naravno, to mi se samo čini. To moje emocije reaguju kada pomislim na sve one dane i godine koje smo (tada mladi) proveli pored kamenog kioska. Koje do kraja života sigurno nećemo zaboraviti.