Vladika Grigorije u intervjuu objavljenom u beogradskom nedjeljniku „Vreme“ objašnjava da hrišćanima forma ništa ne znači, ako ne poznaju suštinu.

U kojoj mjeri smo u opasnosti da se, u proslavljanju Božića, ali i drugih praznika, izgubimo u formi, zaboravljajući suštinu? Kako se sačuvati od toga i koje su moguće posljedice tog fokusa na formu? I kako Vam se, iz tog ugla, čini današnja situacija ?

– Više do trideset godina je prošlo od kako sam krenuo u bogosloviju i od kako me ljudi pitaju kako bi trebalo nešto da čine u formalnom smislu. Sjećam se da su me neki ljudi na jednoj slavi pitali s koje strane treba da zapale svijeću, u kom pravcu da okreću hljeb… Pitali su me jer sam bio bogoslovac, a oni su provodili običaj i svake godine iznova bi se prepirali oko nekih formi i njihove kućne tradicije. Znao sam da jedino nemam pravo reći da je svejedno, pa sam se u trenutku morao hitro snaći. Ako me sjećanje dobro služi, rekao sam tada da treba da prislužuju svijeću ili kandilo ili lome kolač sa one strane sa koje osjećaju najviše ljubavi prema Bogu… I danas pamtim njihov začuđen izraz lica. Ali na moju sreću neko je povikao: „Ima mali pravo“. Međutim, idućih godina se ponavljalo isto pitanje, ali moje mišljenje više nisu tražili…

Koliko sam puta čuo pitanje ili molbu od raznih ljudi koji su me molili za neki priručnik o ponašanju u Crkvi. Kad bih odgovorio da treba da se u Crkvi ponašaju kao u Očevom domu, uvek sam nailazio na isti izraz nezadovoljstva i prezrenja prema mojoj neozbiljnosti i nerazumijevanju koliko je forma bitna tim ljudima… Do dana današnjeg nisam uspio naći s njima zajednički jezik, i činjenica je da sve manje ljudi mene pita za formu i način. Međutim, ja zaista mislim da forma nije nebitna, samo što ona nikako ne smije preuzeti vodeću ulogu nad suštinom. I što je još važnije, ona mora biti u skladu sa suštinom tj. biti joj vjerna pratilja. Ukoliko nam nije poznata suština, biće teško da nađemo sklad između nje i forme. Čini mi se da Hristos na ovo pitanje odgovara kada apostolima, koji su svu noć lovili ribu, a ništa ne uloviše, iako su vjerovatno ispoštovali svaku formu, kaže: „vratite se i bacite mreže u dubinu“, i oni tada uloviše mnoštvo riba. Bacanje mreže u dubinu smatram metaforom koja nas upućuje na to da tražimo suštinu. A svako ispunjavanje forme samo po sebi jeste posao koji neće uroditi plodom. Pronađena suština-dubina biće takođe praćena određenom formom, ali onom koja nije površna i nametljiva nego je u službi suštine.

Šta Hristovo rođenje znači za život hrišćana u savremenom svijetu, odnosno kako bi u svjetlu Hristovog učenja trebalo da se ponašamo u odnosu prema izbjeglicama i migrantskoj krizi, drugim hrišćanima, trenutku u kojem se svijet nalazi sa svim njegovim krizama, problemima, fluidnostima, sumnjama…

– Hristos je za mene sve. Prije svega sam život. Njegov život i djela su uvijek i u svemu dodir besmrtnosti i dobrote. On dodiruje sve ono što je smrtno i što nije dobro, i to dodirom koji svaku bolest i nemoć, pa i samu smrt pretvara u život. Takvim dodirom treba da dotičemo ljude oko nas, naročito ranjene, rastužene, bolesne, prognane, zatvorene, namučene, a današnje izbjeglice sigurno spadaju među njih. Takav dodir nas jedino čini živima i srećnima. Pritom, ne smijemo obraćati pažnju na to ko je kakve vjere ili nacije, nego samo na to da li mu je naša pomoć potrebna, jer nam je Hristos u priči o milostivom Samarjaninu objasnio da je samo to važno. Na osnovu iste priče možemo reći da naš zadatak kao hrišćana nije to da tragamo za time ko je naš bližnji, već ko je onaj kome je potrebno da mu mi budemo bližnji. Štaviše, sam Hristos se u jevanđelju poistovjećuje sa onima u nevolji, sudeći ljudima na osnovu toga jesu li ga (tj. onoga kome je pomoć potrebna) odjenuli kada bješe nag, nahranili i napojili kada bješe gladan i žedan.

Vezano za to, kako bismo poruku Božića „preveli“ na jezik današnjice? (Jer nerijetko način na koji Crkve komuniciraju umije da bude „nerazgovjetan“ za „spoljni svet“)

– Hristovu poruku je najbolje širiti tako što ćemo ljude koje srećemo u svakodnevnom životu gledati Hristovim očima, dodirivati njegovim rukama, milovati njegovim srcem. Znam da je to lako reći, ali nije lako ispuniti, no – nije ni nemoguće. Treba da se otvorimo za Boga i tako mu dopustimo da živi u nama, kao blag i dobar… I ne treba mu braniti da kroz nas bude takav i prema ljudima koje srećemo i sa kojima dijelimo život. Ne smijemo se razočarati kad ljudi na ljubav odgovore mržnjom, kad su hladni, odbojni… Ni tada ne smijemo odustati! Sjetimo se samo kako Bog ne odustaje od nas, a, priznajmo, i te kako bi imao razloga. Da sumiramo, u skladu sa rečenim u odgovoru na ovo i prethodno pitanje – mislim da se Hristova poruka i danas i svagda najbolje ‘prevodi’, tj. svjedoči, ne rečima, nekakvim (nerijetko komplikovanim) teološkim teorijama, već prije svega – djelima ljubavi.

Objavljeno u nedeljniku „Vreme“ 12.1.2017.