VELIKU slavu donijela mu je uloga mladog ranjenika iz Moslavine, Bogdana Bilogorca, u filmu „Ubistvo s predumišljajem“. Poslije toga role su se samo nizale, a Nebojša Glogovac je kroz različite karaktere pokazao svu raskoš svog talenta kako na filmskoj, tako i na pozorišnoj sceni. Jedan je od rijetkih koji samo izrazom lica umije da prenese svaku emociju, kao da mu za glumu nisu potrebne ni riječi, ni pokret. Neverbalna komunikacija je, ističe, često mnogo interesantnija i iskrenija od onoga šta radimo riječima – riječi mogu da lažu, varljive su, mogu da nas prevare u raznim izdanjima i kombinacijama.

Nebojšu Glogovca trenutno gledamo u veoma popularnoj seriji „Ubice mog oca“, koja je privukla veliku pažnju TV publike.

– Ja sam bio svega desetak dana na snimanju, relativno malo u odnosu na ostale kolege, tako da nisam imao uvid u kompletan rad. Ali vidio sam da je to nešto novo u odnosu na ono kako se ranije radilo kod nas. To je taj američki način snimanja, sa više kamera. Drugačiji je način kadriranja, pripovijedanja priče, pravljenja dramskih situacija, i sve to je donijelo veliki pomak i uspijeh. Sada je serija stvarno hit i gomila ljudi koju srećem pita me ko je ubica, svi su u priči i pokušavaju da riješe misteriju.

Šta je u njoj toliko intrigantno publici, zbog čega je najviše privukla njihovu pažnju?

– Prije svega, scenario koji je dovoljno zamršen, ima dosta tih nekih rukavaca u koje odlazi priča, a koji publiku odvlače od rješenja enigme. Tako, radnja postaje sve komplikovanija, ne možemo da nanjušimo trag. Sve je kompleksno, priča ima dosta nivoa koji mogu da se prate i koji je čine zanimljivijom. Tu je, naravno, bitna i gluma. Eto, sve to je recept za uspješnu seriju.

NOVAC URUŠAVA VREDNOSTI

KAŽETE i da su vrijednosti koje su neisplative i koje ne mogu novcem da se kupe sklonjene. Šta nas je dotle dovelo?

– Upravo taj diktat novca i ta jurnjava za parama u koju smo ubačeni. Prosto, u igri smo, kad si u bubnju ne možeš da se ponašaš kao da si van njega. Sistem utiče na tebe i vrti cijelu mašinu, a mi smo tu šrafčići koji su, ipak, nošeni tom strujom. Ali, svakako, možemo da iskočimo, da se sjetimo pravih vrednosti i gajimo ih onoliko koliko to duši treba.

U seriji igrate Jovana, uglednog građevinskog biznismena. Kako ste vi proživjeli ovaj lik?

– Sada ga zatičemo u jednoj groznoj situaciji. Posle ubistva ćerke, jedan po jedan prijatelj ga izdaje, i on polako uviđa koliko je kvarna ekipa koja ga okružuje. Ali je on ozbiljan i inteligentan biznismen koji je borac i može da nađe izlaz iz mnogih situacija. Međutim, u ovoj tragičnoj, opseg njegovog delovanja je donekle sputan. U nekim regularnim okolonostima, on je jedan od rijetkih uspješnih biznismena koji pokušava poštenjem i korektnim vođenjem posla da napravi profit. Ali to ćemo možda tek vidjeti u drugoj sezoni.

Da li otprilike već znate šta možemo da očekujemo u drugoj sezoni?

– Ja lično ne znam, samo postoje neke najave, s obzirom na gledanost i odličan rejting, da će se raditi drugi dio. Nemam ništa konkretno da vam kažem. Nisam ni dobio scenario, ne znam ni da li je napisan. To ćemo tek videti…

Zbog korupcije, kriminala, jednog zatvorenog sistema u kom se sve vrti ukrug, „Ubice…“ nose i snažnu poruku… Da li je to priča i iz naše svakodnevice?

– Ne bih je nazvao pričom iz naše svakodnevice. Vjerovatno, postoji tu u krugovima koje ja ne poznajem dovoljno. U svijetu biznismena i bogatih ljudi u Srbiji možda to zaista tako funkcioniše, nisam dovoljno upoznat sa tim. Zbog načina pripovijedanja priče i slikanja to prosto miriše na nešto zapadnjačko. Tako da ona ima veze sa svakodnevicom i odnosima u tim poslovnim krugovima, ali postoji i neka nadogradnja koja je drugačija od onoga što mi ovde živimo.

U „Ubicama mog oca“ sa Draganom Mićanovićem, Jelisavetom Oraščanin i Vukom Kostićem

Jedan ste i od glavnih protagonista u filmu „Ustav Republike Hrvatske“, reditelja Rajka Grlića, koji je još jednom potvrdio koliko može da bude pogubna ta mržnja usađena u čoveku…

– To već vrlo dobro znamo – da je mržnja pogubna i da sve probleme koji postoje na ovom svijetu prave ljudi. Da nije nas, ovo bi bio raj. Kada su neki naučnici raznih profila istraživali porijeklo mržnje Srba i Hrvata, jedan od prvih nalaza je da je to mržnja po bliskosti, kao kad se dva rođena brata mrze, kao Kain i Avelj, to postoji još od pamtivijeka, ali uglavnom među ljudima. Zamislite, eto, kako bi bez toga bilo sve divno i prijateljski. Ali ta mržnja je destruktivna sila i evo kvari nam život već jako, jako dugo.

SJEĆANJA IZ HERCEGOVINE

ŠTA vam je ostalo urezano u sjećanju iz rodne Hercegovine?

– Neke fotografije, ne materijalne, nego mentalne, pošto sam bio mali kad sam otišao iz Trebinja. Ta neka igra sa drugarima iz kraja i još neki kadrovi. I svakako Dramiševo i Nevisinje odakle su mi majka i otac. Sjećam se i dede koji me je stavljao na konja svakog ljeta kada bih došao, tih njegovih brkova i širokog osmijeha. Urezani su svi ti neki fini ljudi, njihov ponos, ta visina, ljepota, zdravi razgovori… svašta, previše je toga za jedan intervju.

Zašto vam je Hamlet bio ozbiljna dilema?

– Zato što nije mojih godina. To je mlad čovjek koji se prvi put u životu sreće sa ozbiljnom nepravdom, pokušava da je riješi i kroz to prosto sazrijeva. Međutim, naša koncepcija je potpuno drugačija, pa sam zato i pristao da ga igram. Zapravo, Hamlet u ovom našem viđenju nije klinac koji prvi put doživljava nepravdu, nego neko ko se susreće sa njom svaki put iznova, kao što je i svi mi proživljavamo svakodnevno. Da li je usmjerena na nas lično ili nekog koga znamo ili ne znamo, nije bitno, u svakom slučaju nepravda je non-stop tu, kao i vlast, a i bol prezrene ljubavi je tu već vijekovima… Tako da je ta univerzalnost nepravde i toga šta čovjek preživljava u okviru nekog sistema uvijek zanimljiva.

Zašto vam je gluma i dalje intrigantna?

– Zbog sposobnosti da budeš neko drugi, da razumiješ druge ljude i proživiš nešto od njihovog života, a kroz to nešto i sam naučiš. A ako je dovoljno dobro to što radiš i ljudi mogu nešto da nauče iz svega toga. Gluma ima ogromnu moć kada se radi na pravi način i pruža ogromno zadovoljstvo kada uspijete u predstavi ili na filmu da prikažete tu istinu koja se stvara od mrtvog slova na papiru, pa do nekog izmišljenog života. Onda u igri osjetite da taj lik postaje živo biće, nešto prokrvljeno, da radi, hoda, funkcioniše… I kada se sve odigra na sceni dobijete veliki aplauz koji vam dođe kao uzvraćena emocija, sve to liči na neku ljubavnu igru. Vrlo je uzbudljivo, osećate se prijatno i uvek se trudite da sve to ponovo doživite.