„Laza Kostić se 1863. godine pobunio protiv rusizma ‘prisutan’, smatrajući tu leksemu nepotrebnom kada još u Dušanovom zakoniku postoji riječ ‘nazočan’. Hajde sada vi ubijedite nekog Srbina da je ‘nazočan’ srpska riječ“, kaže lingvista prof. dr Miloš Kovačević.

Srpskom jeziku, kulturnoj baštini i identitetu danas prijeti nestanak kroz preimenovanje u drugačije nacionalno ili državno pripadanje, što se prihvata i u međunarodnim akademskim krugovima, pri čemu srpske političke institucije ne preduzimaju apsolutno ništa da ove procese spriječe, upozorio je sinoć u Trebinju lingvista prof. dr Miloš Kovačević, na tribini „Sačuvajmo srpski jezik“ u organizaciji lista „Politika“. 

Kovačević je istakao da je preimenovanje onoga na čemu počiva identitet jednog naroda u nešto drugo najjednostavniji način da taj narod nestane, da je takvu „sudbinu Hazara“ našem narodu u BiH namijenjivala i Austrougarska, te da je naše nečinjenje i pristajanje u prošlosti jednako kao i danas – bilo saveznik takvim nastojanjima.

„Laza Kostić se 1863. godine pobunio protiv rusizma ‘prisutan’, smatrajući tu leksemu nepotrebnom kada još u Dušanovom zakoniku postoji riječ ‘nazočan’. Hajde sada vi uvbijedite nekog Srbina da je ‘nazočan’ srpska riječ“, kaže Kovačević.

On je dodao da kulturna baština ne može da bude čuvar identiteta naroda u okolnostima kada preimenovanjem preko noći postaje tuđe vlasništvo, a kao primjer naveo je prvu ćiriličnu knjigu dok Srba „Dubrovački molitvenik“, koju su Hrvati pripisali svojoj nacionaloj baštini, kako je i katalogizovana danas u svim svjetskim bibliotekama od Vašingtona do Tokija.

„U uvodniku dubrovačkog časopisa Republika iz 1897. godina tvrdilo se kako nije istina da u Dubrovniku žive dva Hrvata, jer ih ima – pet. Od 1939. godine, kada je Dubrovnik prvi put ušao u sastav Hrvatske, uspjeli su da od pet Hrvata naprave – pet Srba“, rekao je Kovačević.

Kovačević kaže da je ozbiljniji problem to što se jezikim i jezičkom politikom danas u matici ne bavi nijedna politička institucija, te što u srpskoj dijaspori, gdje živi oko 4 miliona naših ljudi, gotovo da nema nijedne škole na srpskom jeziku, zbog čega djeca, koja žele da uče naš jezik, idu u hrvatske ili škole koje odnedavno organizuje Federacija BiH.

Pokušajima preimenovanja ugrožen je i srpski jezik u BiH, a takve tendencije prisutne su još od Dejtona, od kada „agresivna bošnjačka jezička politika nastoji da predstavi bosanski jezik kao jezik države Bosne i Hercegovine“, opomenula je dr Milanka Babić, sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u istočnom Sarajevu.

Posljednji takav pokušaj je inicijativa o „općebosanskom standardu“, koji bi obuhvatio cjelokupnu bh. jezičku stvarnost i po prinicipu „pretvaranja sitnih razlika u velike specifičnosti“ uspostavio nazive „hrvatski-bosanski“ i „srpski-bosanski“ standard, kao lingvističke kategorije različite od jezika ovih naroda u Hrvatskoj i Srbiji.

„Srpski narod u BiH ne smije da pristane na naziv jezika bosanski, jer bi se u tom državnom jeziku izgubio identitet srpskog jezika i srpske kulture“, rekla je Babićeva.

Ona je izrazila uvjerenje da u pozadini ovakvih pokušaja lingvističkog inženjeringa stoji „hrvatski filološki program, sa svojim viševjekovnim nastojanjima da granice ijekavskog govora postanu i granice hrvatskog jezika“.

„Kuvanje žabe“ ili srpski jezik u Crnoj Gori

Srpski jezik i njegovi govornici u Crnoj Gori prepušteni su nemilosti „tvorcima novog identiteta Crne Gore“, koji su svoje političko-ideološko nasilje nad istorijskim kontinuitetom i srpskim nasljeđem „pretvorili u borbu za brisanje tragova srpskog jezika i ćirilice“, istakla je na tribini dr Jelica Stojanović sa Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore.

Službeni jezik po ustavu danas je crnogorski, iako još niko nije uspio da definiše šta je taj jezik, dok je srpski sveden na status „jezika u službenoj upotrebi“, zajedno sa bosanskim i hrvatskim.

„U nastavnoj praksi prihvaćen je naziv nastavnog predmeta Crnogorski – srpski, bosanski, hrvatski jezik, nazivajući to ravnopravnošću, pa je srpski, za koji se prema posljednjem popisu izjasnilo blizu  50% govornika, ravnopravan sa hrvatskim za koji se izjasnilo 0,4%, a neravnopravan sa crnogorskim za koji se izjasnilo mnogo manje građana“, rekla je Stojanovićeva, dodajući da je pritom zavod za udžbenike, prije ovog utemeljenja i nabrzinu, oštampao udžbenike na kojima je pisalo – samo Crnogorski jezik.

Više nego jezik ugrožena je ćirilica, upozorila je ona, dodajući da je 95% natpisa različite upotrebe u Crnoj Gori danas na latinici, kao što je i službena korespodencija u javnom sektorom takođe na ovom pismu.

„Istiskivanje ćirilice se nastavlja – ako je još išta na ćirilici ostalo, osim posmrtnih plakata i nadgrobnih spomenika, što se najjače odupire latinizaciji – mada je i to već počela na nagriza latinica“, rekla je Stojanovićeva.

Ona je upozorila da se ustavnim i zakonskim intervencijama, falsifikovanjem nauke i pritiscima prava srpskom jeziku i njegovim govornicima u Crnoj Gori oduzimaju u kontinuitetu, ali postepeno „po sistemu kuvane žabe“, kako bi se narod navikao i bez otpora prihvatio novo ime za jezik.

„Ostaje pitanje koju je temperaturu dostigla voda, dokle je došao proces kuvanja, i da li to uopšte više i osjećamo“, zaključila je Stojanovićeva, dodajući da više zabrinjava što su „svi digli ruke od srpskog jezika i srpskog naroda u Crnoj Gori, koji su zarad nečega, valjda neke veće istine, pušteni niz vodu“.

Edukacija, implementacija, monitoring…

Uz lingvistički inženjering, koji je od srpskog napravio više vještačkih i političkih jezika, srpski jezik najviše ugrožavaju – sami Srbi, upozorio je Gradimir Aničić, lektor „Politike“ i inicijator akcije ovog lista „Sačuvajmo srpski jezik“.

Profesori jezika u školama uglavnom predaju književnost, mediji se bave rijaliti zvijezdama skromne jezičke kulture, a latinizaciju jezika zamijenila je poplava engleskog i kreiranje „anglo-srpskog“ u javnom diskursu, pri čemu više nije ugroženo pismo, već i sam jezik.

„Edukacija, implementacija, monitoring, procesuiranje, skrining, biznis, ekspert, konflikt, harmonija, transparantnost – danas su možda najčešće riječi koji koriste naši političari i druge javne ličnosti. Njima nas obaveštavaju čime se bave i šta planiraju za dobro države i naroda. Svima razumljivo, zar ne?“, zapitao je ironično Aničić.

On kaže da je za poslove u medijima danas u Srbiji „obavezno znanje stranog jezika najčešće engleskog, dok se znanje srpskog jezika ne traži ni za jedan posao, kao da će se zaposleni obraćati samo strancima“.

Stranke obećavaju svašta, ali nijedna – očuvanje jezika i ćirilice

Skup je pozdravio i vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije koji je, podsjetivši prisutne na aktuelnu izbornu kampanju, primijetio da „u svim tim predizbornim obećanjima nijedna stranka nije ni pomenula očuvanje srpskog jezika i ćirilice, odbrane jezičkog identiteta našeg naroda“.

On je rekao da vjeruje da je važno i „da ljudi imaju da jedu i da piju“, ali i upozorio na poruku iz Jevanđelja – da ne vrijedi čovjeku „ako i sav svijet zadobije, a duši svojoj naudi“.

„U prenesenom smislu moglo bi se reći da je jezik duša naroda. Šta čovjeku vrijedi pun stomak, sve kule i gradovi, ako izgubimo dušu, i za koga se to mi borimo – ako nemamo jasan i nedvosmislen identitet“, rekao je vladika Grigorije.

Zašto Trebinje?

Prof. dr Miloš Kovačević rekao je da Trebinje nije slučajno domaćin jezičke tribine jer su još u vrijeme raspada Jugoslavije lingvisti predlagali tadašnjoj vladi u Beogradu da upravo u Trebinju bude formiran opštesrpski jezički institut.

„Zašto u Trebinju? Zato jer je Trebinje početak i ishodište srpskog jezika – da nije bilo Trebinja, ne bi bilo ni Vukovog Dubrovnika, odnosno, ni srpskog književnog jezika kakav on danas jeste“, rekao je Kovačević.