U Nevesinju je uspomena na Svetog Savu vječna i neizbrisiva. Prvi pouzdani istorijski podatak o ovom hercegovačkom mjestu nalazi se u Ljetopisu Pećke patrijaršije u kome se navodi da je Sava Nemanjić u Nevesinju 1219. postavio prvog humskog episkopa. Neki izvori preciziraju da je Humska episkopija osnovana u selu Zalomu nakon čega je nevesinjski kraj još dugo ostao zemlja Nemanjića. Od tada pa do danas Sveti Sava prebiva u dušama i zajedničkim molitvama svih čestitih Nevesinjaca inspirišući ih na uvijek nova i plemenita pregnuća.

I Dečanska hrisovulja u originalnom obliku čuva zapis o boravku prvog „princa od Hercegovine“ u Nevesinju. Rastkov otac, Stefan Nemanjić u čuvenoj Povelji Splićanima piše: „Ja, veliki župan Nemanja, dozvoljavam Splićanima da slobodno ulaze u moju zemlju i sina mi Rastka u Humsku zemlju, da slobodno trguju i da im se nikakava nepravda ne dogodi“. Crkveni istoričari tvrde da je ovaj dokument iz 1190. godine pisan u Hramu Svete Bogorodice na Zalomu.

U Nevesinju je još uvijek živo narodno predanje o Nemanjićima, najviše o Savinoj misiji, njegovom hodočašću i podizanju zadužbina. Tamo gdje se nisu mogli sagraditi kameni hramovi, podizani su drveni i usamljeni krstovi.

Na lokalitetu Stupa, ispod sela Sopot, nalazio se najstariji manastir u Hercegovini – Gomionica. Njega pominje i Sveti Sava. Predanje kaže da je i na ulasku u selo Budisavlje, postojao manastir, koga su Turci zapalili i porušili. U ovom selu se danas nalazi Kaluđer, izvor pitke vode koji nikada ne presušuje, a na samoj građevini nalaze se uklesane godine 1190. i 1191. Prema starim pričama, Kaluđer su upravo sazidali kaluđeri iz manastira.

Jedna legenda govori da je u Postoljanima nekada postojao manastir posvećen Svetom Đorđu koji je posjećivao Sveti Sava. U Postoljanima se nalazi i jedno uzvišenje okruglog oblika sa nazivom „Kolo“. Mnoge priče vezivale su se za ovaj zemljišni fenomen. Nikada se nije „dalo“ orati, jer bi uvijek nakon toga kretalo po naopakom.

U apostolskoj mantiji Sava je krstario Humskom zemljom, upućivao narod na pravovjerje, pomagao siromašne i činio druga dobra djela, tako da nije slučajno prvi srpski episkop postavljen u Hramu presvete Bogorodice u Nevesinju.

Kako bi sačuvali nacionalni identitet ugledni Srbi u Nevesinju u posljednjoj deceniji 19. vijeka počeli su intenzivniji i predaniji rad na podizanju kulturne i prosvjetne djelatnosti. Utočište Nevesinjaca u kojem su crpili duhovnu snagu za nova pregnuća postalo je Srpsko pjevačko društvo „Zastava“ osnovano 1891. godine. Imalo je svoju himnu „Vrela krvca“ koju je na stihove Aleksa Šantića komponovao Davorin Jenko. Utemeljivač, predsjednik i društveni horovođa Društva bio je Risto Proroković.

„Zastava“ je organizovala priredbe, zabave, sijela i uvijek bila u središtu nacionalnog života. Svetosavska akademija priređena 1892. godine bila je početak nacionalne misije koja je trajala decenijama kasnije. Svetosavske zabave bile su izvori na kojima su se đaci krijepili vjerom i kulturom. Pored svetosavske besjede, u kojoj je obično neko od učitelja govorio o velikom srpskom svetitelju i prosvjetitelju Savi, na programu su bile pjesme, deklamacije i pozorišni komadi.

Iako je svetosavska svečanost organizovana prije 130 godina u okolnostima ograničene slobode nacionalnog izražavanja, Nevesinjci su pripremili bogat program na kome im mogu pozavidjeti sadašnje generacije:

1. Besjedu je otvorio Risto Proroković;

2. „Uskliknimo“, pjevaju članovi Srpskog pjevačkog društva „Zastava“;

3. „Dižite škole“, dekl. Dušan S. Zečević;

4. „Malena sam“, dekl. Joka M. Perin;

5. „Brankovo kolo“, pjevaju članovi Srpskog pjevačkog društva „Zastava“;

6. „Mač i pero“, dekl. Božidar L. Đaić (pjesma Jovana Jovanovića Zmaja);

7. Srpske narodne pjesme uz gusle pjeva Vule Rnjez;

8. „Krst i kruna“, drama iz prošlosti srpske u četiri slike od dr. Jovana Subotića;

9. Pjevanje srpskih narodnih pjesama.

Proslavljanje Svetog Save u Nevesinju, najčešće u organizaciji Pravoslavne crkve, Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva «Prosvjeta» i sokolskih organizacija, potrajalo je sve do Drugog svjetskog rata. Od 1947. godine nova vlast u popunosti mijenja cjelokupnu ideologiju društva razračunavajući se sa crkvenim korijenom, tradicijom i nacijom. Djelo i učenje Svetog Save potpuno su istisnuti iz školskih ustanova, a poprilično i iz društvenog života. Ipak, kult svetitelja ostao je da živi u nevesinjskim porodicama, u srcima i pregnućima čestitih ljudi.

Devedesetih godina prošlog vijeka ponovo se intenziviraju svetosavska saborovanja u Nevesinju. Učenici, nastavnici, duhovnici i javni radnici za sugrađane svake godine organizuju dostojnu svetosavsku priredbu sa raznovrsnim kulturnim i muzičkim sadržajima i duhovnim poukama. Program je obično sastavljen od besjede o Svetom Savi, dramskih prikaza, etno muziciranja, horskog pjevanja i drugih prikladnih sadržaja posvećenih duhovnom preporoditelju srpskog naroda.

U Crkvi presvete Trojice u Kifinom Selu tradicionalno se na Savindan služi sveta liturgija još od vremena Kraljevine Jugoslavije. Običaj je da na ovaj praznik djeca recituju pjesme i zdravice o Svetom Savi i da tom prilikom dobiju prigodne poklone u hramu. Svake godine se izabere kum iz nekog sela u parohiji i to su ovijek djeca iz osnovne škole.

Priča o Svetom Savi u Nevesinju traje punih 800 godina. Ona ni danas ne staje, niti se umara, a kult svetitelja i dalje trasira puteve obraza i savjesti, znanja i mudrosti, a prije svega bogočovječnosti.

Dragomir Grahovac (Radio Nevesinje / Glas Trebinja)