„Putniku dobronamjerniku, ko naiđe neka prođe, neka kući zdravo dođe, preko ovog moga mosta, prelazilo ljudi dosta“. 

Naš nobelovac, Andrić, rekao je da mnogi ljudi primaju i posmatraju život i svijet oko sebe na način koji je on nazvao „vulgarnim pesimizmom“. Reklo bi se da se ni danas mnogo toga nije promijenilo. Čarobna formula po kojoj živimo, glasi: Ja tebi, ti meni. Pa ko pretegne.

Milutin Gutović jedan je od rijetkih koji nema takav pogled na život. Makar se trudi. Penzioner, otac troje djece, sa suprugom Vesnom živi isključivo baveći se poljoprivredom. No, to ga nije spriječilo da uradi i napravi nešto za opšte dobro, po čemu će ga pamtiti buduće genercije. Jer, kako i sam kaže, lako je „kukati i žaliti se“. U selu Mulja, pored Avtovca, gdje i živi, napravio je 30 metara dug most koji spaja dvije obale rijeke Mušnice, a time i dva sela – Mulja i Lipnik. Vlastita sredstva uložio je u materijal, ne žaleći „ni pare“.

Milutin umije sa životom. Nije ga mazio, ali se opet razumiju. I tako godinama. Ovaj po svemu interesantan čovjek za svaki problem nalazi rješenje. Makar, njemu izvodljivo. „Sa problemom ruku pod ruku, pa ko bude lukaviji“, kaže Milutin.  Nesebičan odnos prema životu i prema ljudima danas kao „pohvalu“ najčešće dobija podrugivanje, pa će biti i onih koji će već odmah spremni kao „zapete puške“ reći da je sve to, najblaže rečeno, beskorisno. Ali, Milutin ne razmišlja tako. Ne mari za komentare onih koji ne odobravaju njegove životne poteze. To što nema siguran izvor prihoda, ne vidi kao prepreku da stvara. Kako za sebe kaže, samo je jedan od „posve običnih i jednostavnih ljudi“.

„Nekada davno, čovjek po imenu Gutović Milutin sagradio je ovaj most. Njegovih ruku djelo. Očekujem da priča o meni ima baš takav početak, nekad, negdje... da me pamte po nečemu lijepom i korisnom. Udaljavamo se jedni od drugih. Neka nas makar na kratko spoji baš ovaj most“, priča naš sagovornik.

Otkriva nam da je na ovom lokalitetu nekada i postojao stari most, koji je spajao ljudske potrebe i ljude, ali da je davno srušen. Kada mu se javila pomisao za ponovnu izgradnju, tražio je pomoć nekolicine donatora, ali nije naišao na razumijevanje, pa je stvar preuzeo u svoje ruke. I to - bukvalno.

„Mnogi će reći da sam novac mogao uložiti u nešto korisnije za sebe i svoju porodicu. Mislim da sam učinio nešto još veće – ono što sam napravio dijelim sa svima. To je sada moje, tvoje, svih nas“, zadovoljno dodaje.

Naš sagovornik je svojevrsni slobodni umjetnik. Pogledom uprtim u prošlost ali i budućnost, piše i stvara u istom mahu, a inspiracije ne ponestaje. Već je svima dobro poznata sada već zvana „Mićova česma“ ali i spomenik Solunskim dobrovoljcima, u selu Bodežišta kod Gacka. „Vrlo često se probudim u sred noći i sebe zateknem u razmišljanju o svom djetinjstvu, porodici... Razmišljam o vremenima kada je sve bilo mnogo teže, ali da smo živjeli u zdravijoj sredini. Po koji stih mi se otme, pa da ne pobjegne ja ga stavim na papir. Posluži mi da olakšam dušu i vrlo često mu nađem mjesto na onome što rukama stvorim“, priznaje Milutin.

Radovi na mostu su skoro završeni. Preko već prelaze ljubitelji lova, ribolova, koristeći ga kao kraći put do plijena, ali i okolni mještani. Radoznali lukavo istražuju kvalitet mosta, tražeći mane. Jedni sa nevjericom, a drugi zadovoljni, svjesni poruke koju šalje. Zbog ovih drugih, ali na kraju i svih, odlučio je da na kraju mosta u stijeni postavi kamenu ploču, na kojoj će pisati: -Putniku dobronamjerniku, ko naiđe neka prođe, neka kući zdravo dođe, preko ovog moga mosta, prelazilo ljudi dosta.

„Radi dobro i dobru se nadaj. Previše je mržnje. Mladi ne znaju šta znači živjeti u zajednici i najčešće su podložni manipulisanju. Okrenimo se prirodi, a ona će nas spojiti“.

Milutin šaljivo poručuje da neće naplaćivati mostarinu. U današnjem vremenu, eto, dobra volja je još uvijek besplatna.

Autor: J.M.