TEŠKO bi bilo i zamisliti kako bi Trebinje izgledalo da se na hercegovačkom horizontu nisu pojavili barjaci Austro Ugarske monarhije. Ipak zahvaljujući brojnim putopisima iz toga perioda možemo dosta saznati o tome kakvo Trebinje su novi upravitelji zatekli.

Na osnovu njihovih bilješki, možemo stvoriti dosta živu sliku o Trebinju toga vremena. Zahvaljujući činjenici da se nukleus staroga Trebinja nije drastično promjenio, prateći smjernice tih davnih posjetilaca, lako manevrišemo ulicama drevnog Kastela, te brzo stvaramo sliku o prostorima koje živo opisuju.

ČITANJE ovakvih putopisa mi po pravilu pomaže da bolje upoznam sopstveni grad, te da konkretnije razumijem određene prostorne kontekste. Iako literatura ovoga tipa ne može biti uzeta kao ozbiljan istorijki izvor podataka, jer je često imala za cilj da udaljenoj prestonici poetskim zanosom i pripovjedački interesantno dočara vijekovima udaljen način života stanovnika Balkana, značajna je jer je neka vrsta vremenske kapsule koja nam otvara vrata u neki drugi, dosta drugačiji svijet.

NAUČIĆEMO tako iz njih da je hendek bio širok 5-6, a dubok dva metra, te da se jednog Savindana daleke 1886. godine u njemu udavio pješadinac France Žagar iz okoline Ljubljane.

Prolazeći kroz tunel i gazeći daskama drvenog mosta, putopisac kaže kako bi naišli na kafanu „Nike”, a odmah iza nje prostrano muslimansko groblje koje se prostiralo od današnje glavne ulice do čuvenog trga pod platanima.

Objekat današnjeg hotela Platani je već u ranim godinama nove vlasti zamjenio i kafanu “Nike” i staro groblje, a kuglana i kafana koje su otvorene u ovome objektu su postale omiljeno mjesto oficirima nove i brojne vojske.

MASIVAN vojni i administrativni aparat doprinosi da ugostiteljstvo i tada bude poprilično razvijeno, pa tako saznajemo i to da se „osim ove kafane u Trebinju mogu naći i još neke manje kafane. Ulazeći u Kastel preko mosta, može se naći lijepo prenoćište sa vrtom, lijevo od komandirske zgrade. Za razliku od ostalih turskih mjesta, ulice Starog grada su jako lijepe i mirne, a tišinu samo povremeno remeti Muzejin, koji sa tornja turske džamije poziva na molitvu.“

ZGRADA današnjeg Muzeja Hercegovine izgrađena je kao Pionir kasarna, a nastala je na mjestu nekadašnje barutane iz turskog perioda. Najnovija arheološka istraživanja pokazuju kako kontinuitet arhitektonske prakse na prostoru današnjeg Kastela seže u neke epohe davno zaboravljene u memoriji našega grada.

Tako ovo novo buđenje zaboravljenih slojeva naše prošlosti dokazuje važnost Trebinja, ne samo na lokalnom, već i na mnogo širem planu. Stoga se ovome gradu treba posvetiti mnogo veća pažnja i mnogo više takta kada je u pitanju kako tretiranje njegovih starih i nasleđenih segmenata, tako i onih novih koje oblikuju i daju karakter savremenom gradu.

ČITAJUĆI o tome sa kojom se energijom i brzinom gradi i širi novo Trebinje, kako su ga u tim prvim godinama 20. vijeka zvali, čovjek ne može a da ne napravi paralele sa savremenim tendencijama u urbanizmu grada Trebinja.

Odsustvo bilo kakvih jasnih i dugoročnijih strategija razvoja grada na polju urbanizma sve više uzima daha i ostavlja nesagledive posljedice na njegov karakter i naslijeđeni nivo urbaniteta koji se postepeno derogira. Različite zone u kojima se gradi zahtjevaju različite pristupe u karakteru arhitektonskog izražaja i neke zahtjevaju veću senzibilnost od onih koje nisu u kontekstu sa lokacijama koje predstavljaju ili bi trebale predstavljati nepokretna kulturna dobra grada.

ODSUSTVO praćenja regulacija, kako horizontalnih, tako i vertikalnih postaje sve učestalije i vrlo loše djeluje na karakter urbaniteta jedne gradske sredine kakva je Trebinje. Od grada koji ne shvata važnost izdrade liste nepokretnih kulturnih dobara na lokalnom nivou, ne može se ni očekivati da pokaže toliko potreban senzibilitet i razumjevanje zaštite i očuvanja nekih od njegovih najbitnijih dijelova, koji su često prepušteni na milost i nemilost zubu vremena.

NEDOSTAJE nam dosta one odlučnosti i vizionarske ustrajnosti koji su nekada pokazili general Babić u Trebinju ili major Galgoci u Bileći, urbanizujući ova dva zapuštena grada i stvarajući temelje za izgradnju onih objekata koji i dan danas predstavljaju ono najvrijednije što urbano tkivo može da ponudi.

Babić je, preuzimanjem Trebinja pod svoje ruke, naišao na ogroman otpor lokalnog stanovništva, nespremnog na promjene i naviknutog na jedan zastarjeli sistem koji je toliko vapio za promjenom. Ondašnje stanovništvo se nije lako odlučivalo da svoje skučene i ruševne kuće mijenja novim, a uske ulice prostranim i popločanim alejama.

Trebinje je viđeno kao vojni centar, strateški važno mjesto, pa su promjene morale biti provedene. Upravo je vizionarski duh i želja da se od jedne uspavane turske mahale stvori savemeni urbis, pobijedila primitivni sistem razmišljanja lokalnog stanovništva.

PROBLEMA nije bilo malo. Muhamedanci su radije čuvali svoj novac, nego ga ulagali u arhitekturu, pa je Babić, kada bi se pregovori pokazali kao neplodni, pokazao liderski karakter i donosio odluke na svoju ruku. Kuće koje su po njegovoj procjeni bile smetnja razvoju grada bi bile markirane kredom, a to je bio znak da se objekat ima srušiti, a na njegovom mjestu podići novi, shodno urbanističkim planovima grada. Onima, kod kojih je uočio da imaju zlatnika, preporučivao je da naprave novu kuću izvan Kastela, te da ih zatim daju u najam, čime bi imali višestruke koristi, a ne da čuvaju novac i od njega nemaju nikakve vajde.

ZAHVALJUJUĆI generalu, a kasnije baronu Đuru Babiću, Trebinje izrasta u savremen i lijep evropski grad. Po Babićevom naređenju strogo se moralo voditi računa o urednosti i čistoći gradskih ulica, na kojima nije smjelo biti krupnog kamenja. Zanimljiva je jedna sačuvana anegdota o baronu Babiću, koja dosta govori o tome s kojom je privrženošću pristupao urbanizovanju našega grada.

Jednoga dana je Jerneju Andrejki na strelištu prišao Babić i, između ostalog, rekao: „Ne mislite li, gospodine kapetane, da je pucanje najvažniji dio vojnog treninga?“, upitao je Babić Andrejku.

„Istina, gospodine generale!“, odgovorio je Andrejka.

„Nama vojnicima mora biti razvijena svijest, ako biste koračajući kući vidjeli neki krupan kamen na putu, šutnite ga u stranu!“, zaključio je Babić.

ĐURO BABIĆ se rodio u Svetom Roku (Lovincu) 1826. g. Vrlo rano je stupio u vojsku te je kao oficir učestvovao u različitim ratovima. Odmah iza okupacije Bosne i Hercegovine, došao je kao pukovnik u Trebinje. Tu je postao general pa je upravljao vojnom i civilnom strukturom te je za zasluge dobio i titulu barona. Poslije je premješten u Budimpeštu, gdje je 1890. g. umro kao podmaršal. Grad Trebinje podigao mu je na glavnom trgu spomenik, jer je u narodu ostavio najljepše uspomene.

GRADSKI urbanisti novih vremena bi zasigurno mogli dosta toga da nauče od ovoga čovjeka, te da se ugledaju na njegovu angažovanost i vizionarski duh. Na našu žalost, urabanizam u Trebinju pokazuje sve elemente stagnacije i odsustva bilo kakve dugoročne vizije oblikovanja grada. To je možda i najbolje vidljivo na primjeru njegovih prigradskih naselja čiji stepen urbaniteta drastično opada kada se uporedi sa centralnom gradskom zonom, mada ni u njoj situacija nije sjajna. Trebinje vapi za nekim novim Đurom Babićem koji će ovaj grad postaviti na pravi kolosjek, s koga je, čini se, odavno sišao.

dipl. ing. arh. Ninoslav Ilić