Ove godine navršava se 130 godina od rođenja Bogdana Žerajića, neustrašivog nevesinjskog borca za slobodu.

Žerajić je rođen 1886. godine u Miljevcu kod Nevesinja kao drugo od 12 djece u porodici Đorđa i Petre. U djetinjstvu je volio pjesme i gusle. Bio je živahan i neobično je volio školu.

Siromašni seljački roditelji poslali su ga u mostarsku Gimnaziju, koju je morao napustiti zbog sukoba sa nastavnicima strancima. Vrijeme prekida gimnazije proveo je slušajući, u dugim zimskim noćima, pjesme i jauke o bijedi i nevolji svoga naroda. To vrijeme je bilo sudbonosno u njegovom životu. Odatle je donio svoj kasniji ideal, tamo je nalazio veliki oslonac ideologiji koju je platio životom. Poslije je opet došao u gimnaziju, dovršio je, upisao se na prava na Zagrebačkom univerzitetu. Prve godine prava prešao je u Srbiju, učiteljevao je neko vrijeme u kruševačkom okrugu, odatle se vratio u rodno mjesto, gdje ga je i zatekla aneksiona katastrofa.

Čovjek znanja, osjećanja, sentimentalan i uzbudljiv, Žerajić ostavlja svoju zemlju i ponovo prelazi u Srbiju, da tamo dočeka rješenje krize u proljeće 1909. godine. Razočaran i prevaren u očekivanju, živio je poslije u Zagrebu. Tamo dozna za otvaranje bosanskog Sabora, i riješen da vatrom protestuje, rečenog dana izvršio je atentat na Varešanina, ispalivši na njega pet revolverskih metaka, a šestim izvrši samoubistvo.

Bogdan Žerajić bio je tip sentimentalnog srpskog patriote iz prve desetine 20. vijeka, ali čovjek od zbijenog uvjerenja, koje je bilo ušlo u nerve i zauzelo najintimnije dijelove mozga i srca. Cio njegov život bio je u stvaranju, naprezanju i spoticanju, ali svugdje i uvijek bila je legendarna, opojna ljubav za slobodu i narod, i vrela, čelična snaga da je dovrši.

Strasna i burna priroda Žerajićeva nije se mogla zadovoljiti zastojem stvari oslobođenja, i njegova nervna energija išla je da se ulije u nove akcije i nove ideje. Misli je razvijao logično, u odgovorima je bio pribran. Napadi su palili njegovu krv, a tada je tekla sjajna, bijela retorika, koja se neodoljivo udubljivala i činila snažno, potmulo kucanje srca. Riječi su težinom čelika padale u duše i davale izraza bijedama male srpske zemlje i protesta pred njenim okovanostima i potčinjenostima.

Njegove riječi bile su tople, slovenske, pune protesta i sentimentalnosti, riječi građanina, i krik za pravdom i pravom. On je žudio za silnim pokretima, uzburkanim borbama i opasnostima, nepregnutim i mračnim poslovima zavjerenika, pritiješnjen banalnom monotonijom života u sadašnjici.

Bio je nezadovoljan politikom građanstva u BiH koje je po njegovom uvjerenju, napustilo svaku stvarnu borbu protiv tuđinske vlasti u zemlji i krenulo putevima političkog oportunizma. Žerajić je zastupao potrebu beskompromisne borbe protiv Austrougarske . Svoj stav u politici potvrdio je pokušajem atentata na poglavara zemlje generala Marijana Varešanina, koji je on smatrao demonstracojom i aktom protesta protiv stanja nastalog donošenjem ustava za BiH i otvaranjem bosanskog Sabora.

Žerajićev atentat nije uspeo, a on je izvršio samoubistvo na mestu atentata, kako bi presjekao svaku mogućnost istrage. Žerajićev akt imao je snažnog uticaja na dalji razvoj revolucionarnog pokreta bosansko-hercegovačke omladine, za koju je Žerajić postao simbol idealnog borca za slobodu.