• Klub Gačana u Beogradu nakon više od sedam desenije ćutanja na jednom od najsvetijih mjesta SPC, u Hramu Svetog Save na Vračaru, organizovao je parastos Miloradu Popoviću, popu Radojici Perišiću, Blagoju Tepavčeviću, Marku Lojoviću, Vidaku Kovačeviću i čitavoj plejadi gatačkih vitezova i junaka, pripadnika JVuO, izginulih na znanim i neznanim mjestima, najviše na Lijevču polju.

U prisustvu velikog broja potomaka, zemljaka, poštovalaca, sjećanje na jedan tužni dan pretvoreno je u svečani trenutak.

U molitvenoj tišini u punom hramu sa nedovršenog spiska odjekivala su imena 560 vojnika odanih zakletvi, kralju i borcima, za krst časni i slobodu zlatnu.

Prvi parastos, za koji smo uvjereni da će biti ubuduće redovna aktivnost Kluba Gačana u Beogradu,  služili su:  protojereji Lazar Manigoda, Ratko Savić, jerej Dalibor Stojadinović i đakon Krsto Avdalović.

Protojerej Lazar Manigoda  održao je vrlo nadahnutu besjedu:

– Sabrali smo se da budemo zajedno u molitvi sa svima onima kojih se sjećamo, čija imena pomenusmo od protojereja Radojice Perišića, od vojskovođe Milorada Popovića i svih ostalih imena koja na divan način sabraste. Imamo veliku odgovornost kad se molimo za njih, jer stojimo pred herojima i djelima njihovim. Time ispunjavamo zavjet naše crkve da se molimo za one koji su živote svoje položili za krst časni, za otadžbinu, za zemlje srpske, za slobodu naroda, za kralja, i dali najveću žrtvu koju čovjek može dati – živote svoje.

Da im bude oprošten svaki grijeh, neka Gospod i nama oprosti što su, mada nisu bili van naših srca,  dugo bili u stanju tišine. Neka Gospod podari tišinu dušama njihovim u rajskom naselju, tamo gdje pravedne i blažene duše počivaju.

Šestomjesečni Milan sa majkom Anom

Mihajlo Adžić sa tatom Tadijom došao da se pomoli za duše svojih predaka

Nakon parastosa u Hramu, u kome su bile prisutne sve generacije, od šestomjesečnog Milana Anđića  do 94-godišnjeg starca Strahinje Guzine,  učesnika Bitke na Lijevču polju, u Sali Parohijskoj doma održan je istorijsko poetski osvrt za postradale.

Pozdrav u ime episkopa Arsenija: Jerej Dalibor Stojadinović

U ime domaćina jerej Dalibor Stojadinović prenio je pozdrav i blagoslov episkopa Arsenija, nastojatelja Hrama Svetog Save:

– Kako je naš veliki Njegoš opisao, uvijek je bilo poturica u našem rodu, samo su se u raličitim vremenima nazivali drugačije. Mada su se vremena i okolnosti mijenjali, njihova uloga bila je ista – razoriti srpski rod. Moleći se za vojskovođu Milorada, protojereja Radojice i svih ostalih koje smo pomenuli, a koji su časno služili otadžbini i kralju, i važno je naglasiti da su služili rodu našemu.

Svetozar Crnogorac: Daće Bog da u Gacku  osvane spomenik Miloradu Popoviću na vrancu

Svetozar Crnogorac, predsjednik Kluba Gačana u Beogradu i inicijator ovog skupa, izrazio je nadu da se srpski narod više nikada neće dijeliti:

– Danas smo ovdje da, koliko-toliko, poslije sedamdeset godina ispravimo jednu nepravdu i da u skladu sa našim vjekovnim običajima bar jedan dan odbolujemo nesreću koja je snašla veliki dio našeg naroda. Želim da vjerujem da smo, poslije katastrofalnog raskola koji se desio u prošlom vijeku, konačno riješeni da nas više nikada nikakva sila neće podijeliti, nego da ćemo se ponašati baš onako kako su se ponašali naši borci u posljednjoj odbrani Hercegovine devedesetih godina. Ako ovaj dan bar za jedan milimetar pomjeri svijest o Čiča Dražinom oslobodilačkom pokretu, njegovim vođama i pripadnicima, koji nisu ni izdajnici ni banda, nego antifašistički borci za slobodu svog naroda, bićemo prezadovoljni.

Crnogorac je naglasio da je Gacko dobrim dijelom dično baš zbog Milorada Popovića i Radojice Perišića, pa sam parastos nije kraj sjećanja na gatačke vitezove:

– Slutim da će jednoga dana na Trgu Save Vladislavića u našem Gacku osvanuti spomenici Miloradu Popoviću na vrancu, koji mu je poklonila kraljica Marija i svešteniku Radojici Perišiću sa Biblijom u ruci i redenicima o ramenu kako skuplja na kamenjačama ustanike protiv NDH.

MATIJA BEĆKOVIĆ: I od Vezirovog do Zidanog Mosta, nesahranjena jedna vojska osta.

On je najavio goste, a potom je burno pozdravljen aplauzima riječ dobio akademik Matija Bećković.

– Braćo i sestre, bilo nas je više na Lijevču polju, ali ostalo nas je dosta i poslije 71 godine. I Sveti Sava nema groba, a ko nema groba njegov je svaki. 
Matija Bećković je kazivao stihove svojih pjesama:

Očinstvo
Mogao bih biti otac svome ocu
a, evo, još sam dete i siroče,
mlađi si bio od mene, moj oče,
kad me ostavi tvome ubiocu.

I sad mi oca on ne da za oca
i ne oprašta mi svoja nepočinstva
i drži me žedna bez kapi očinstva
i ne uklanja s mene motrioca.

Ali ja silazim na dno praočinstva
da tražim svome sopstvu nosioca
i srž svoju zagrejem kod svog stvorioca
i primim sramotu zbog toga zločinstva.

Ako duh nema groba, ni pepela,
o, daj mene meni, tvorče i praoče,
jer, evo, svako sa svoga raspela
vapi: što si me ostavio, oče?

I huli kao Vlah sa nabikoca
zato da bi ga mogli doubiti,
i za smrt moli iskorenioca,
a sve reči su samo jedna: biti.

Bezgrobna vojska
Od Podgorice do Nove Gorice,
Od Andrijevice pa do Radovoljice,
Od južnog primorja do u
vrh Pohorja,
Od Lješkopolja do Libuškog polja,
I od Mojkovca do iza Celovca,
Pravcem: Bijelo Polje – Prijepolje
– Lijevče Polje – Bosanska
Gradiška,
Preko Zelengore i Kalinovika,
Bosanskom Golgotom
do leda Kamnika,
I od Trebinja, Gacka, Nevesinja,
Do Dravograda, Celja i Vetrinja,
I od Ostroga do Kočevskog Roga,
I od Vezirovog do Zidanog Mosta,
Nesahranjena jedna vojska osta.
Otkad je vojni, voinstva i roblja,
Jedino ta vojska ostade bez groblja.
Onaj što ih pobi ni
prave ni krive,
Više ih mrzi mrtve nego žive.

Prof. dr Draga Mastilović,  rukovodeći se naučnim metodama, dao je istorijski osvrt na dešavanja koja su prethodila Boju na Lijevču polju. Narednih dana portal Slobodna Hercegovina objaviće kompletan rad, koji je za ovu priliku priredio profesor Mastilović.

Jedan od rijetkih preživjelih iz te bitke, Strahinja Guzina, vitalni 94-godišnjak, na autentičan način ispričao je svoj doživljaj proboja preko Kozare:

– Vrbas je bio nabujao. Imali smo troje konja koji su nosili municiju i prelazeći preko nabujale vode bojali smo se da neće preći. Bio sam na straži te noći kada je napadnuta četa popa Perišića, koja je bila izdvojena od glavnine. Ni oni nisu bili oprezni, imali su samo stražu na vratima i ustaše su ih napale sa četiri tenka. Okruženi sa tri strane, nije im se moglo prići ni pomoći. Pobijeni su kod škole, samo je Radovan Divljan ostao živ, brat pokojnog Miloša Divljana. Sahranjeni su pored crkve, a na bocama su označena imena poginulih.

Sa kolikim poštovanjem se i sada odnosi prema komandantu Popoviću svjedoči i trenutak kada je starac Strahinja Guzina ustao da bi kazivao svoje stihove namijenjene Miloradu.

Poseban utisak ostavio je govor Radmile Popović, dugogodišnje novinarke iz Sarajeva. Korijeni  iz stradalničkog bratstva Popovića daju joj za pravo da bude veoma ponosna na svoje pretke. Održala je besjedu koja je mnogima navukla suze na oči, prisjećajući se teškog odrastanja dok je bila okružena ideološkim sistemom obrazovanja. Suprotno uvjerenjima, posebno joj je bilo šokantno „otkrićeˮ učitelja Dojčila, koji joj je objasnio da su državni neprijatelji: Italijani, Nijemci i domaći izdajnici: ustaše i četnici. Vidno srećna što je osvanuo ovakav dan posebnu zahvalnost uputila je Svetozaru Crnogorcu i Klubu Gačana, koji su imali hrabrost da pogledaju istini u oči:

Svoji smo: Radmila Popović

– Na Dražljevu su potomci poginulih Popovića i njihovih prijatelja na stradalnom mjestu podigli crkvu. Nazvali su je Crkva Časnog krsta. Projektovala su je braća Ognjen i Milutin Popović. Poginuli su i tamo se juče davao pomen poginulim Popovićima: Vasu, Andriji, Milutinu, Dušanu, Obrenu, Rašu, Novaku, Radivoju, Damjanu, Trifku, Bogdanu, Pavlu, Stevanu, Obradu, Gavrilu… i naravno, svim nevino stradalim učesnicima jugoslovenske vojske u otadžbini. Budete li u prilici, molim vas svratite nekad tamo i zapalite svijeću. Popričajmo o našim junacima, koji su, evo možemo brojati decenijama, možemo godinama, postojali i živjeli uz narod. Iz naše priče sigurno će iznići sjeme trave protiv smrti, koja će nadrasti vijekove i prenositi priču sa generacija na generacije – rekla je Radmila. 

Miloš Marković: Nećemo danas valjda vjerovati partijskoj istoriografiji!

Poznati novinar, prof. književnosti i Miloš Marković, po običaju vrlo temeljno je primjetio:

– Bratoubilački rat bio je nametnut samo srpskom narodu. Toga bratoubilaštva kod Hrvata, Muslimana, Slovenaca i drugih naroda nije bilo. U svom slovenofilstvu mi smo njih smatrali braćom, iako se u Prvom svjetskom ratu vidjelo ko je ko. Mi smo se njima ujedinili i udržavili kao zajednica bratskih naroda. Tako je nastala ta grdna mješavina, a potom se pretvorila u rat među narodima iste države, a među Srbima u bratoubilački rat.

Objasnio je kako su đaci pješaci sticali istorijsko obrazovanje van udžbenika:

– Đaci Gatačke gimnazije, prve generacije rođene poslije rata, bar jedan dio istorije znali su kao i njihovi profesori. Bar dvije trećine đaka činili su pješaci. Svi smo prolazili pored istorijskih mjesta i stratišta. Za naše udžbenike, a samim tim i za naše profesore istorije, svi ti događaji kao da su bili u Gvineji, Zanzibaru ili Obali Slonovače. Čak su nam i roditelji prijetili da o tome ne smijemo pričati, da se pravimo da ne znamo ono što znamo. Takva su bila vremena, a takva je bila i tadašnja sloboda. Mi ne smijemo stvari gledati tako samo sa jedne strane, jer se nikad nećemo sastati sa istinom.

Marković je slikovito objasnio ideološke razdore i posljedice:

– Uzmite bilo koje gatačko selo. Tu je dvadesetak kuća. Svi piju istu vodu, u istoj gori sijeku drva, isto se hrane, imaju istu crkvu istog popa, istu vjeru, iste običaje, isti jezik, ista moralna shvatanja, pa onda dođe neka čudovišna sila, ideologija, pa ljude često iz istih porodica razvrsta na anđele sa jedne strane i sotone sa druge.  Nećemo danas valjda vjerovati partijskoj istoriografiji. Da su kojim slučajem četnici bili u prilici vjerujem da nikad ne bi činili zlodjela koje je činio komunistički vođa i otvarali logore, Goli otok… Ne zaboravimo da je ljubav prema Rusiji tretirana kao najgore krivično djelo.

Osvrnuo se i na Popoviće:

– Imao sam priliku da gledam slike iz porodičnog albuma Popovića. Marko zrači nekom plemenitošću, a sva ta odlikovanja na njegovim prsima, među kojima je i Karađorđeva zvijezda, kao da su srasla sa njim. Najviše me podsjeća na svoga imenjaka sa Meduna, Marka Popovića Miljanova, a i sudbine su im nekako slične. Marko s Meduna završio je kao razvojvoda, a Marko Popović, ta junačina sa Solunskog fronta, obješen je u Gacku kao narodni neprijatelj.

Momir Avdalović, posebno je za ovu priliku, jedini došao iz Gacka, da bi uz gusle pjevao o komandantu Miloradu Popoviću.

Svojim prisutvom ovaj dan su uveličali i predstavncii svih beogradskih hercegovačkih udruženja, pored velikog broja članova Kluba Gačana, primjetan je bio i veliki odziv bratskog udruženja Bilećana.

Putovao cijelu noć da bi na vrijeme stigao da se oduži palim vitezovima: Momir Avdalović, narodni guslar

MOMIR AVDALOVIĆ: Važnije od svih festivala

– Meni je pripala velika čast da budem pozvan ovdje. Mi, guslari imamo mnogo svojih raznih manifestacija i festivala. Međutim, ovaj današnji događaj za mene je iznad svega toga.

PETAR BUMBIĆ: Nikad nije kasno

Čuveni profesor Petar Bumbić dugo nakon parastosa drhtao je od uzbuđenja.

– Ovim današnjim danom sam oduševljen. Sigurno da je ovo trebalo i ranije da se desi, ali nikad nije kasno. Svi učesnici ovog skupa bili su toliko dostojanstveni, kao nekada ljudi o kojima se danas ovako govorilo i koji su to zaista i zaslužili. Niko ovdje nije zastranjivao, svako je isticao naše vitezove koji su se borili za otadžbinu, koji su se časno borili, i koji nisu uprljali svoje ime i svoje pretke.

Dočekasmo i ovaj dan: Radmila Popović i Slobodan Boban Drašković

SLOBODAN BOBAN DRAŠKOVIĆ: Okrećemo novi list

Slobodan Boban Drašković, predsjednik Saveza guslara Srbije, bio je i jedan od najvećih zagovornika ovoga čina.

– Nije bilo ništa prirodnije nego pokrenuti inicijativu za istinu o gatačkim junacima i vitezovima na čelu sa Miloradom Popovićem. Mislim da je to prije svega i obaveza kluba Gačana jer  nemamo veće obaveze od istine i stremljenja ciljevima kojim su zacrtali naši preci. Njihovo junačko djelo i  borba za slobodu i istinu, njihovo mučeništvo kroz koje su prošli od prvih dana rata, znači od 1941. godine pa do stradanja na Lijevču polju, za mene je jedan put kome se moramo klanjati. Mislim da ovim današnjim skupom koji je klub Gačana organizovao krećemo u jednu novu inicijativu koja će se, nadam se, završiti u Gacku za možda godinu dana ili malo više, a to je podizanje spomenika Miloradu Popoviću, Radojici Perišiću i ostalim gatačkim junacima.

Svetozar Crnogorac: Da više nikada ne bude podjela među braćom

SVETOZAR CRNOGORAC:  U bratoubilačkom ratu nestala je čitava generacija

Svetozar Crnogorac, predsjednik Kluba Gačana bio je prezadovoljan:

– Kad se nešto želi, hoće i voli, ništa nije teško. Ja sam živio za ovaj dan i presrećan sam što smo ovo uradili. Mislim da smo imali jedan moralni, etički, generacijski i ko zna kakav još sve dug da uradimo nešto posle 71. godinu od Bitke na Lijevču polju. Na spisku je 560 ljudi, a nismo stigli ni blizu sve da popišemo. To je znači jedna generacija nestala u našim bratoubilačkim ratovima. Mi smo danas progovorili tek dio istine i nadamo se da će ubuduće biti drugačije. Nadam se da će ovo biti prekretnica u nekim shvatanjima koja su ostavština bivših vremena i da više nikad neće biti podjela među Srbima.

I tuga i sreća i bol i dostojanstvo: Radmila Popović grli Miloradovu sliku

RADMILA POPOVIĆ:  Napokon govorimo istinu bez straha da će nas neko kazniti

Radmila Popović nije krila suze radosnice.

– Iskreno, srećna sam i spokojna jer konačno smo jasno i glasno ušli u oslobađanje imena naših predaka. Sve je to dosad bilo nekako stidljivo i usporeno, a nadam se da je došlo vrijeme u kojem ćemo moći govoriti istinu bez straha da će nas neko za tu istinu kazniti. Ovaj datum istorijski je iz više razloga. Istorijski, zato što se podudara sa događajima iz privih dana aprila 1945. godine,  i sa prvim danima aprila 1942. godine kada su izginuli Popovići. Posebno istorijski jer smo se mi dozvali pameti i sjetili se da imamo svoje slavne pretke, borce za slobodu, za čast i odbranu domovine, jednako zaslužne sa onima koji su sebe 70 i više godina smatrali jedinim oslobodiocima i jedinim zaslužnim za slamanje fašizma, što nije tačno.

dr DRAGA MASTILOVIĆ:  Kompletnu istinu ćemo saznati kad istražimo arhivu Udbe

– Kada govorimo o bosanskoj golgoti jugoslovenske vojske u otadžbini, srpska istoriografija još uvijek nema glavne dokumente. Oni su još uvijek u arhivi Udbe, ili neotvoreni za istraživanje ili nedovoljno istraženi. Kada je u pitanju taj dio istorije Drugog svjetskog rata nauka će ga tek istraživati u narednom periodu. Moje izlaganje zasnovano je na istorijskoj građi koja je dostupna istraživačima i odnosi se samo na činjenično stanje od trenutka kada je krenulo povlačenje iz Hercegovine do stradanja u Sloveniji. Dakle, to je bila centralna tema mog današnjeg izlaganja. Istorija je kao lijek gorka, ali korisna, i ja sam ubijeđen da dok mi ne iskopamo sve naše jame i kame, dok se ne pogledamo u oči i ne saznamo istorijsku istinu, ma kakva ona bila, a istorija nikad nije crno-bijela i nikada ne postoje dobri i loši u istoriji, mi kao narod ne možemo se pomiriti i ostvariti svoj istorijski put budućnosti. U istorijskoj metodologiji sjećanje je jedno od najnepouzdanijih izvora. Kada govorimo o svjedočenjima samih učesnika tih događaja, treba znati da svaki čovjek vidi stvari iz svoje pozicije.

Sjećanja učesnika se trebaju uvijek ukrštati sa drugim istorijskim činjenicama. Ono što sam danas čuo od gospodina Guzine oduševilo me je jer on nije ni pokušavao da nam interpretira istorijske događaje, već je nekoliko puta naglasio da on priča ono što je on svojim očima vidio. Neka sjećanja su izblijedila, međutim, on je iznio neke zanimljive detalje koji bi mogli dopuniti ovu priču. Imamo i neka svjedočenja, poput Miloša Kureša, komandanta Bilećke četničke brigade, koji je u svojim sjećanjima ostavio potpune bjeline kada je u pitanju Lijevče polje. z njegovih sjećanja ne možemo da dokučimo da li je Bilećka brigada učestvovala u proboju, da li se našla na padinama Kozare i kakav je njen put bio do Slovenije. Međutim, iz drugih istorijskih izvora uspio sam da dokučim da je ta brigada trebala da učestvuje u proboju linija duž puta Gradiška–Banjaluka, ali da nije učestvoval jer navodno kurir nije uspio da ih pronađe na vrijeme.

Ipak, treba nam još istorijskih podataka da bi saznali istinu zašto Bilećka brigada, koja je formacijski bila u sastavu 29. puka pod komandom Milorada Popovića nije učestvovala u proboju prema padinama Kozare. Nedavno sam otkrio jedan dokument koji sadrži sjećanja jednog četnika iz Srpca, koji nam je otkrio imenom i prezimom gdje je 11 gatačkih četnika strijeljano u jednom mjestu kod Gradiške, zadnjeg dana maja mjeseca 1945. godine, i ono što nijesmo znali tu je strijeljan brat Milorada Popovića. Te noći strijeljan je Miloš Popović. Od tih 11 tu je strijeljan Komnen Gojković, jedan od komandanata bataljona Gatačke četničke brigade, a za njega se vjerovalo da je poginuo na nekom stratištu u Sloveniji.

Mene kao čovjeka vrijeđa da i danas postoje ideološka zastranjivanja i neka vrsta otpora pomenima ovih ljudi, koji su sigurno voljeli otadžbinu i kralja, isto kao i ovi drugi, ako ne i više. Došlo je vrijeme da se ne smije jednostrano prikazivati događaji iz Drugog svjetskog rata, zbog Srba kao naroda. 

RANKO GOJKOVIĆ: Potomci četnika i partizana su se pomirili zajednički stvarajući Srpsku!

Pravoslavni publicista Ranko Gojković zaključio je da su potomci partizana i četnika napravili najveće zajedničko dostignuće srpskog roda na samom kraju HH vijeka:

– Srce mi je puno! Mislim da smo ovim činom napravili jedan duboko civilizacijski iskorak i da je ovo visoko moralan, visoko etički čin svih nas. Ja sam u obrazloženju, plašeći se da se neko ne osjeti povrijeđenim, govorio da je najveća tekovina možda čitavog XX  vijeka srpskog naroda – Republika Srpska, koja je stvorena u jednoj herojskoj borbi i odbrani, da se ne ponove stravične podjele i genocid nad srpskim narodom, kakav je bio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Najveća tekovina te borbe srpskog naroda bila je što su sinovi četnika i partizana uspjeli da se pomire i budu na istoj liniji fronta. Ovaj čin predstavlja vrstu svesrpskog jedinstva. Vjerujem da je dušama postradalih danas bilo lakše.

Trifko Ćorović