Već duže vrijeme ne vjerujem u demokratiju, a kako razuman čovjek i može da vjeruje u sistem u kome „ona tri čobana mogu da nadglasaju mene i Sokrata“ (Platon). Međutim, mišljenja sam da svako društvo treba da ima „svoga Vukana“, i pod tim mislim (ili sam možda nekad mislio) na zdravorazumsku kritiku vlasti, onoga koji se ne boji da kaže istinu, heroja „onih malih“- čija su prava samo „mrtvo slovo na papiru“. Nekad sam Vas, poštovani gospodine Vukanoviću, posmatrao tim očima. Kako vrijeme odmiče, meni, kao objektivnom posmatraču, je teško da razlikujem vlast i opoziciju… Ima ona zanimljiva priča, kako na svijetu postoje ljudi pčele, koje na đubrištu pronađu cvijet, i ljudi muve, koji u bašti punoj cvijeća pronađu otpad… generalno me političari (na moju veliku žalost i Vi ste to postali), podsjećaju na ovu drugu grupu.

Elem, nazvali ste me „Mikovim putarom“, pa da kažem par rečenica o sebi, koje vrlo lako možete provjeriti. Jako mlad sam počeo da radim na dnevnicu, najteže fizičke poslove. Završio sam (državni, valjda je bitno naglasiti) saobraćajni fakultet u Doboju sa prosjekom ocjena 9.24, kao jedan od najboljih u generaciji. Godinu sam uglavnom čistio u šestom mjesecu, da bih mogao čitavo ljeto da „kopam crnu zemlju“, tj. rintam u poljoprivredi i na građevini, kako bih roditeljima smanjio troškove moga školovanja. Poslije godinu dana na birou i fizikalisanja, primljen sam za pripravnika u komunalno. Nisam član nikakve partije, niti imam namjeru da postanem. Primljen sam zbog 25 desetki u indeksu i pomenutih radnih navika. NIKAD, ali baš NIKAD, nisam kročio u prostorije stranke (bilo koje, nema tu neke velike razlike). Kada je počeo da pada snijeg, ponudio sam se da pomognem u bacanju soli, kako bi moji dragi sugrađani mogli bezbjedno da hodaju/voze.

To su isti oni sugrađani, koji nas popljuvaše po portalima (krijući se iza raznih pseudonima, naravno). Sinoć, dok se posipao uži centar grada, razni „mangupi“ su dobacivali, onima koji su na terenu, po snijegu, ledu, vjetru… proveli 24 časa, kako bi trebinjska „gospoda“ mogla bezbjedno da hodi ulicama. Ne nađe se niko da nas ponudi toplim čajem, dok smo čistili ispred njegove avlije. Ne nađe se niko da nas pita je li nam hladno, ili, ne daj bože, da nas ponudi da svratimo, da se ugrijemo. Samo su rijetki pojedinci stavili ruku na srce, i komentarisali na pomenutim portalima, da je posao ipak urađen, da na ulicama nema leda. Ali dobro, mi komunalci (popularno – smećari) smo inače niži članovi društva, predmet sprdnje i ljudi bez dostojanstva (u očima javnosti). Tako je kako je, to samo pokazuje civilizacijski stepen društva, koje Vi hoćete da mijenjate.

Sad možete da se uhvatite za to da jedan inženjer ne bi trebao da bude na kamionu. Zar nije u ovom društvu previše onih koji misle ako su završili nekakav fakultet da ne moraju ništa drugo da rade. Reče naš dragi Pavle da čovjeka ne može poniziti nikakav rad ako je pošten, pa eto ja se ne osjećam poniženim. Razmislite o tome da idući put kažete koju kritičku riječ i ovima što sjede u toplim kućama i komentarišu, da uzmu po 2 kila soli i pospu pred svojim vratima (kako to, valjda, logika i zdrav razum nalažu).
Bilo kako bilo, želim da se ogradim od prepucavanja na relaciji Vukanović – Ćurić, ili bilo kakvih drugih političkih prepiranja. Poštujem Vaš rad, vjerujem (možda sam previše naivan) da imate plemenite namjere, i nadam se da više nećete zloupotrebljavati moju fotografiju, i svrstavati me tamo gdje ne pripadam.
S’ poštovanjem