Srpsko kulturno i prosvjetno društvo ”Prosvjeta” Gradski odbor Mostar, Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo ”Gusle” i Crkvena opština mostarska obilježili su jutros 97. godišnjicu smrti velikog mostarskog pjesnika Alekse Šantića.

Na groblju Bjelušine služen je pomen i položeno cvijeće.

V.d predsjednika SPKD ”Prosvjeta” GO Mostar Sanja Bjelica Šagovnović naglasila je da ”Prosvjeta” čuva sjećanje na najvećeg pjesnika Mostara i na temeljima koje su postavili Šantić i njegovi savremenici zidaju srpsku kulturu i srpsku zajednicu u Mostaru.

Ona je podsjetila da Mostar ne pamti sahranu kakvu je imao Šantić koga je ispratio cijeli Mostar. ”Ostalo je zapisano da su Šantićev kovčeg iz Srpskog doma na rukama iznijeli članovi društava ”Gusle” i ”Hrvoje”, te da se pogrebna povorka kretala čak pet sati kroz Mostar. Šantića je na posljednji počinak svojom molitvom tada ispratio i mujezin sa Cerničke džamije. Žalio je tada narod bio pravoslavni, katolički ili muslimanski”, navela je Bjelica- Šagovnović.

Naglasila je da Šantić i danas živi u njegovom Mostaru čije ime je pronio širom svijeta.

Predsjednik SPKUD ”Gusle” Radislav Tubić kazao je da je Šantić jedna od najzaslužnijih ljudi za razvoj književnosti u Mostaru, te srpske kulture, ali i osnivanje društava ”Gusle” i ”Prosvjeta” čiji je bio predsjednik, odnosno potpredsjednik.

”Šantić je svoj život posvetio našim društvima, a mi ćemo sve dok postoje društva čuvati sjećanje na lik i djelo Alekse Šantića”, naveo je Tubić.

Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje provodi najveći dio svog života.

Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog “Adža”. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba.

Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.

U gradu je zatekao “neobično mrtvilo”, koje je bilo posljedica “ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije”. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.

Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Autor je antologijskih pjesama “Ostajte ovdje”, “Emina”, “Veče na školju”, “Ne vjeruj”, Pretprazničko veče”, a njegov pjesnički opus je preko 700 pjesama.

Početkom 1887. godine postao je saradnik “Goluba”, zatim časopisa “Bosanska vila”, te “Nove Zete”, “Javora”, “Otadžbine”. Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo “Gusle”, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora “Prosvjete”. Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista “Zora”, koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.

U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao “istaknutog srpskog nacionalistu”.

Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića – Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.

Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta /”Moja otadžbina”/, a u nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet /”Ostajte ovdje”, “Hljeb”/. Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda /”Mi znamo sudbu”/.

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašte, behara, hamama, šedrvana…, a djevojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima. Takva je pjesma “Emina”, a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka.

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.

Više škola u Republici Srpskoj i Srbiji, te jedna škola u Sarajevu nose njegovo ime. Po njemu je nazvano i jedno mjesto u Vojvodini.

Nažalost u njegovom Mostaru, samo u trećini njegove ulice danas stoji tabla s njegovim imenom, a gimnazija koja je nosila pjesnikovo ime takođe je preimenovana u Gimnaziju Mostar.

U Mostaru je ostao samo Šantićev park gdje se nalazi i njegov spomenik.

Srpsko prosvjetno društvo ”Prosvjeta” Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo ”Gusle” u Mostaru svake godine organizuju ”Šantićeve večeri poezije”, a svake treće godine na manifestaciji se dodjeljuje i Književna nagrada ”Aleksa Šantić”.