Mnoge priče i legende iz naroda žive duže ili kraće, sve zavisi od vještine pričaoca i sadržaja. Jedna od njih, koja traje vijekovima, ili kako se u narodu kaže "od pamtivijeka", živi u ljubinjskom kraju, i govori o stalno zelenom hrastu ili dubu. Dovodi se u vezu sa periodom boravka Svetog Save, još dok bijaše princ Rastko, dok upravljaše Zahumljem i Hercegovinom.Tada je, kaže priča, kada se odmorio u hladovini njegove krošnje, blagoslovio stablo da bude stalno zeleno. Tako i bi, do danas.
 

Vjerovanje u blagoslov Svetog Save, legenda, bajkovito dorađena istina, naučno još nedokazana vrsta ili nešto sasvim drugo, sve je to u jednom stablu stalno zelenog hrasta, pod Mosurom, u Bančićima kod Ljubinja. Zovu ga još i dubom Svetoga Save. Otkuda god da mu se dolazi, posebno kada list ostalog drveća opadne ili izgubi boju, zeleni hrast će vas dočekati, sa neznatno promijenjenom veličinom krošnje. Sve generacije Ljubinjaca, u ranom djetinjstvu, prihvataju priču o zelenom hrastu.

- Živim s tim od početka i nije mi više čudno, ovo jeste fenomen, mi smo srasli s tim, živimo s njim. Fenomen je što su mnogi ljudi istraživali i nisu utvrdili, on vijekovima tu stoji i krije tajnu svoga porijekla - kaže Rade Likić, publicista i hroničar.

Zeleni hrast, ukraj nekadašnjeg karavanskog druma, raste u kamenu i iz kamena. I kora mu je dobila kamenu boju. Ističe se kad pred zimom ustukne zelenilo sa ostalog rastinja, pa i drugih hrastova.

- Ako on pamti ta vremena Svetog Save, ono što je zabilježeno u legendi, tu legendu možemo poduprijeti činjenicom – ovo je Zahumlje, ovdje je Rastko kao princ bio, ovdje je išao u lov, možda je su mu tu stope gdje ti stojiš ili kamerman, nedaleko odavde je crkva na Mišljenu, gdje je stolovao - priča profesor Ratomir Ćuk, istoričar književnosti.

Pričaoci legendu učvršćuju i činjenicom da neke starosjedilačke porodice sa bančićke površi proslavljaju Svetog Savu. Čudo ili neobjašnjena prirodna pojava, ali, još nema čvrstih naučnih potvrda o kakvoj vrsti je riječ. Prvi je naučnu zabilješku ostavio austrijski botaničar u drugoj polovini devetnaestog vijeka, dao mu ime, i upisao - to jedini do tada poznati primjerak.

-Čudno je, ne znamo kako se tu obreo, čak su neki biolozi govorili da je on prvi ili posljednji primjerak svoje vrste - nastavlja priču je Likić.

Prošloga ljeta, čudom, pored stabla zelenog hrasta iznikla je mladica. Je li riječ o predskazanju, zakonu prirode, vjesniku, ko će ga znati. Sluti na dobro. Inače, zeleni hrast ploda ne daje, ili se pojedinačno rijetko pojavi.

- Bio sam prisutan, čini mi se zimi, nalazili smo po koji, malen, neko je pokušao da ga isklija, nije uspjelo to klijanje - dodao je Likić.

Priču nastavlja i profesor Ćuk.

- Simbol jeste, ja sam gledao tu malporije, iznenadilo me, hoće li moći ostati, ali mi se učinilo da je iz korijena, ali nema mladica sto metara ili pet kilometara od njega, on je tu - kaže Ćuk.

Grijeh je, kaže, opet, priča, ubrati mladicu ili ne daj bože granu sa zelenog hrasta. Ko to uradi, potvrđuje predanje, stići će ga kazna.

Sporadično, u tekstovima učenijih botaničara, pojavljivale su se tvrdnje da je zeleni hrast u Bančićima najsličniji makedonskom zimzelenom hrastu, čak i vrsti hrastova sa nekih grčkih ostrva. Nije potvrđeno da su isti. Ali, isto je značenje u heraldici i kultnom vjerovanju svih naroda– hrast je simbol čvrstine, postojanosti, trajnosti.