Draga u Hristu braćo i sestre,

Vanredna situacija u kojoj smo se našli nije uticala samo na naš uobičajen društveni, privredni, nego i na naš duhovni i crkveni život. Ne možemo da se molimo onako kako želimo i kako smo navikli, da učestvujemo u bogosluženju, da zagrlimo i cjelivamo bližnje, da cjelivamo svete ikone, i što nam najteže pada – da saborno učestvujemo u Božanskoj Liturgiji.

Svi dobro znate da smo oduvijek činili sve kao crkvena zajednica, a posebno su se u tome isticali moji prethodnici, da naš crkveni i naročito bogoslužbeni život bude „život u izobilju“ (Jn 10, 10). Pozivali smo, molili, mislili na sve vas i brinuli o tome da se svi naši sugrađani sa nama raduju o velikim praznicima, poučavali, propovijedali o spasenju koje nam se u životu po Jevanđelju i Svetoj Evharistiji daje, ne stavljajući bremena teška za nošenje nikome od vjernih (Lk 11, 46). Trudili smo se da nikada ne stojimo na ulasku u brod spasenja, koji je Crkva, sprječavajući druge da u njega uđu (Lk 11 52).

Treba li uopšte napominjati da nam sada svima teško pada što smo prinuđeni da svoj bogoslužbeni život, kao pravoslavni hrišćani, makar i privremeno, ne živimo u punoći? Treba li da govorimo da nam je svima teško što ne možemo da se okupljamo u crkvi? Treba li kome da dokazujemo da smo tužni što ne možemo da se radujemo punim crkvama ljudi, naročito u ove dane Velikog posta?

Nikome nije lako da ne dolazi u crkvu, ali još je teže nama sveštenicima da vas, kao oni koji smo vas za sve vrijeme svog služenja prizivali, pozivamo da sada ne učestvujete u bogosluženju, ili da to činite uz drastične i svima neprijatne mjere predostrožnosti – međusobnu fizičku udaljenost, pričešćivanje koje primamo izvan liturgijskog sabranja i, uopšte, nemogućnost normalnog tj. sabornog savršavanja Svetih Tajni. Teško nam je i da vas savjetujemo da nas ne primate u svoje domove radi osvećenja vodica ili rezanja slavskog kolača. Tužni smo što moramo da vas od bogoslužbenog prostora i savršavanja Svetih Tajni odbijamo upravo mi kojima je glavna služba da vas njima privodimo.

Međutim, pokušajmo da stvari osmotrimo i iz drugog ugla. Probajmo, pogotovo u ovakvom trenutku, da ne tražimo svoje, nego ono što je bližnjega (1. Kor 10, 16). Nesreća koja nas je zadesila zahtijeva od nas da sada ne gledamo na ono što nam je lako ili što bismo željeli da činimo, nego na ono što smo dužni da preduzmemo. A dužni smo to prije svega jedni drugima, naročito onima koje bolest posebno pogađa – starijim osobama i onima sa hroničnim oboljenjima, našim bakama, đedovima, očevima, majkama, među kojima su i mnoge naše voljene vladike, prezviteri, monasi i monahinje. Kao što znate, potvrđeno je da je već nekoliko sveštenika naše Svete Crkve, zaraženo korona virusom, uključujući i o. Milana, paroha konjičkog, koji se oporavio, na čemu smo neizmjerno blagodarni Gospodu. Međutim, Preosvećeni Episkop Milutin je, na veliku žalost cijele naše Crkve, nakon kratke borbe, preminuo od bolesti koju ovaj virus izaziva, kao i jedan vrlo mladi vjeroučitelj iz Valjeva. Ako smo dužni da učinimo sve da kroz nas „ne dođe sablazan“, koliko smo tek dužni da učinimo da kroz nas ne dođe bolest ni na koga od članova naše crkvene zajednice i njihovih bližnjih? Ovo sve ne znači da treba paničiti ili očajavati. Sa druge strane, ne treba biti ni ležeran i pretjerano opušten, već pokušati naći pravu mjeru. Pored toga, dužni smo da, jedni prema drugima, pokažemo svoju građansku odgovornost, ne samo prema drugim članovima Crkve, nego i prema svim našim voljenim sugrađanima koji su takođe naši bližnji.

Ako bismo mogli zamisliti situaciju u kojoj se mjere o zabrani javnih okupljanja ne bi odnosile na vjernike, i tada bi zbog javanđelske vjere koja nas uči da je bližnji naš život, one trebalo da budu poštovane i primjenjivane od strane hrišćana. Zbog toga je najtrezvenije da poštujemo sve odluke i preporuke gradskih, republičkih i državnih vlasti kojima se nastoji spriječiti širenje ovog opakog virusa i spasiti što veći broj života. Ne smijemo dozvoliti da ugrožavamo živote svojih bližnjih, jer su oni za svakog pravog hrišćanina najveća svetinja. Mjere uvedene u našoj eparhiji su donešene i zato što smatram da bi bila velika greška dozvoliti javnu raspravu o našim zajedničkim bogosluženjima, pošto bi time dovodili ljude u situaciju da, makar i nehotično, nemajući svi dar vjere, kao ni osnovne teološke informisanosti, neuko analiziraju ono u šta nisu dovoljno upućeni i, samim time, profanišu naše svetinje, a nas opravdano optužuju kao neodgovorne i sebične ljude. Oci drevne Crkve su obično javno propovijedali o životu, učenju, smrti i vaskrsenju Hristovom, a o Svetim Tajnama naše vjere su govorili samo onima koji već svim srcem vjeruju u našeg Spasitelja. Zato, sa jedne strane, moramo da zaštitimo i naše svetinje od mogućeg izrugivanja, slobodno se krećući, u okvirima našeg prebogatog Predanja, kao djeca Božija, u domu našeg Oca Nebeskoga, ali, sa druge strane i prije svega, naše bližnje od opasnosti zaraze. A sve to, još i zbog toga, kako ne bi ispalo da sekularno društvo sa svojim vrijednostima više mari za vrijednost života svakog pojedinca i njegovo zdravlje, za solidarnost i zajedništvo, nego mi hrišćani kojima bi to trebalo da budu temeljne vrijednosti, budući da u velikoj mjeri proizlaze iz Jevanđelja.

Moram da napomenem da neka braća i sestre, kada bih im npr. ukazao na strašne posledice koje je korona virus ostavio i ostavlja u Italiji, prosto konstatuju da su Italijani najstarija nacija u Evropi, dovodeći me, hoću da vjerujem nesjvesno, pred zaključak da ti ljudi, zbog svoje starosti i bolesti, ne zaslužuju ljubav svojih bližnjih i našu pažnju. U koliki smo samo ponor bezosjećaja upali, misleći da branimo vjeru, i koliko živimo život izmješten iz realnosti koja nas okružuje?! Zato, probudimo se i vidimo: Nije napadnuto hrišćanstvo, nego zdravlje i životi miliona ljudi svih vjera i nacija sa kojima mi pravoslavni hrišćani dijelimo ovaj Božiji svijet.

„Lijek besmrtnosti“, kako Svetu Evharistiju naziva Sveti Ignjatije Bogonosac, jeste lijek i za iscjeljenje ove nove bolesti s kojom se susrećemo. Ali ne kao medikament koji će sam po sebi da nas sačuva od zaraze, nego kao izraz ljubavi jednih prema drugima i time predokušaj Hristove pobjede nad smrću, budući da je naša smrtnost izvor svake, pa i ove, bolesti i naš „poslednji neprijatelj“ (1. Kor. 15, 26). Znamo to dobro svi: Sveta Evharistija je služenje Bogu koje zajedno vršimo, uznoseći mu blagodarenje za sve i svja; Sveta Evharistija je služenje u jedinstvu, „svezi mira“ (Ef 4, 3), kojim pokazujemo da smo „jedno tijelo, jedan Duh“ (Ef 4, 4); Ona je blagodarenje na ljubavi koju Bog izliva na nas, na svim dobrima kojima nas obasipa, a prije i iznad svega na našim bližnjima. Zbog toga, ako ne marimo za to da kao Crkva budemo jedno tijelo i jedan Duh, onda ni ne možemo da služimo Svetu Evharistiju ili, ako je nesložni i služimo, to činimo uzalud i na osudu (1. Kor 11, 16-34). Ako se Evharistijom služimo da pokažemo sebi i drugima da smo bolji vjernici od naših bližnjih, onda je uzalud prinosimo. Na kraju, ako žurimo da učestvujemo u Svetoj Evharistiji u manastirima da bismo se narugali odlukama svojih pastira smatrajući ih za ništavne, ili za odraz malovjerja – uzalud tamo idemo. Tamo gdje nema jedinstva, nego su podjele, nema ni Evharistije. Tamo gdje nema blagodarnosti, nego je ozlojeđenost, nema ni prave Evharistije. Tamo gdje nema služenja, a ima samodovoljnosti, nema ni Evharistije. Sveta Evharistija se služi samo onda kada je služimo kao jedno Bogu blagodarno tijelo, bez unutrašnjih razdora, bez nadimanja nad drugim vjernicima i bez gordog oglušivanja o molbe i blagoslove naših pastira.

Sjetimo se parabole o Strašnom sudu (Mt 25, 31-46), koju po predanju Crkve svake godine čitamo sedam dana pred početak Velikog posta, da bismo bolje shvatili da je naš put ka Pashi, ka svijetlom Vaskresenju Hristovom, uvijek zajedničko djelo i da ono ima i svoju socijalnu dimenziju i smisao. Gospod će sve nas, kao što nam je to dobro poznato iz tog opisa njegovog Drugog dolaska, pitati da li smo mu poslužili i pronašli ga u našem bližnjem, osobito onome potrebitom i bolesnom, bez obzira na njegovu naciju i vjeru ili, čak, nevjerovanje. Tu čitamo, i trebalo bi da razumijemo, da ako Gospoda ne nađemo u svome bližnjem i ogriješimo se o one najranjivije i najpotrebitije naše sestre i braću, uzalud će nam biti to što smo ga nalazili na Časnoj Trpezi i u Svetom Putiru. Makar se pričestili bezbroj puta, to će nam, ako se ne pokajemo, biti na osudu (1. Kor 11, 20-33). Tako da, kao što je već rečeno, ono što činimo po Isusovoj zapovijesti „u Njegov spomen“ (Lk, 22, 19), naime Sveta Evharistija, ne bi nikada smjela da se savršava bez staranja jednih o drugima, ali i o svim ljudima i čitavom svijetu, da bi uvijek bila i ostala novozavjetna žrtva milosti, a ne starozavjetno (u Isusovom vremenu već potpuno formalno i mehaničko) ispunjenje zakona (Mt. 9, 13; 12, 7).

Aleksej Homjakov bi u ovom duhu rekao da čovjek sam može samo pasti i propasti, ali se u Crkvi niko ne spasava sam: ako vjerujemo, mi smo u zajednici vjere; ako se molimo, mi smo u zajednici molitve; ako ljubimo, mi smo u zajednici ljubavi, sa svima našim bližnjima.  Sve je ovo tako, ne zato što naš lični odnos sa Hristom nije dovoljan za spasenje, nego zato što je ne samo odricanje radi dobra bližnjih (kao što ova situacija u kojoj se nalazimo od nas iziskuje), već, ako je to potrebno, i polaganje našeg života za njih – ispunjenje Jevanđelja istog Gospoda Isusa, u koga lično vjerujemo. U ovakvoj situaciji, mi u stvari biramo između života naših bližnjih, a prije svega starijih i hronično bolesnih s jedne, i našeg „duhovnog“ komfora s druge strane. Izbor bi trebalo da bude lagan, a ova pandemija, na našem ličnom duhovnom putu, može i treba da bude prilika za rast naše vjere i dublje pronicanje u ljubav Hristovu „koja prevazilazi razum“ (Ef 3, 19) i naše duhovno vaskresenje iz sna sebičnosti (Ef 5, 14). S druge strane, kao Crkva Božija, zajednica vjernih, trebalo bi da prepoznamo trenutak i projavimo se kao odgovorni ljudi svjesni stvarnosti u kojoj živimo, da bi ljudi iz naših djela, na pravi način shvatili i prihvatili Jevanđelje i da bi vrijednosti kojima ono obiluje postale što vidljivije i relevantnije za savremeni svijet i čovjeka.

Ta dva sata našeg zajedničkog nedeljnog i prazničnog sabranja i djelanja, što i znači riječ Liturgija, sada možemo, osim ličnom molitvom, budući da nam je zajednička onemogućena, (sjećajući se riječi Sv. Jovana Zlatoustog, da je bližnji naš „drugi oltar“) oplemeniti i na drugačiji način, ne manje svet od uobičajenog. Naime, možemo se (uz sve propisane mjere predostrožnosti) potruditi oko nekog bolesnog, starog, ili prosto nekome od njih kome je ograničeno kretanje obaviti neophodnu nabavku i opet se, poslije takve „liturgije“ pričestiti. Zar ne bi ovo bio divan način da živimo našu vjeru u ovom vremenu kad smo svi na ispitu, sebe duhovno obogaćujući, a bližnje, koliko nam je moguće, i duhovno i materijalno?

Ovo stanje koje u mnogome podsjeća na tišinu i mir Velike subote, neće trajati u nedogled, pošto se i onaj svešteni mir uvijek okonča radošću Vaskrsa.  Tako, svake godine pjevamo na velikosubotnjim bogosluženjima o životvornoj smrti našeg Spasitelja – spava Život, a smrt drhti, znajući da se bliži kraj njenoj vladavini. Opet ćemo se, i to vrlo brzo, sresti i sretati, ako Bog da, na sabornim Liturgijama, svi zajedno okušajući Darove vječnog života, ali treba da uradimo sve što je do nas da na tom našem budućem sabranju niko ne izostane, i to zbog naše nepažnje, a ostalo će Bog nadomjestiti. Nije dakle naša vjera ugasla zbog straha, nego se i sada i te kako projavljuje kao izraz staranja za drugoga, izraz potpune odgovornosti za svijet i ljude oko nas, pa i za državu i društvo u kome živimo. Crkva daje mir, ali, po riječima Spasitelja, ne kao što ga svijet daje (Jov 14, 27), nego, čak, boreći se protiv tog sebičnog mira spaljenih savjesti koji vodi neosjetljivosti i nebrizi za drugoga. Crkva propovijeda spasenje čovječanstva koje se sastoji u tome da se, kako je to lijepo sažeo Solženjicin, „sve svakoga tiče“. Nas hrišćane, da parafraziramo Šantića, treba da bole rane čitavog svijeta i svačije stradanje da osjećamo kao svoje. Ovaj svijet u kome živimo jeste ophrvan zlom, ali i dalje je to Božiji svijet i u njemu su Božiji ljudi, za koje je naš Spasitelj dao svoj život. Život u Crkvi, dakle, zaista izliva mir u naša srca, iz kojih sada treba da proizlaze optimizam i vedrina, tako svojstveni svakom autentičnom hrišćaninu, ali i u ovom trenutku posebno važne vrline: pravo rasuđivanje, trezvenost, žrtvovanje za drugog i hrabrost. Nije vjera nikako nestala, nego je, to čvrsto vjerujem, baš sada u vrijeme krize, na paradoksalan način, možemo živjeti posebno snažno i pronaći u dubini Otkrivenja u koje smo povjerovali, ono jedino na  jedino potrebno, često zatrpano našim ljudskim predanjima i običajima (Mt. 7, 8).

U ovim danima, u kojima se svi susrećemo sa velikim izazovima, naša Eparhija je izdala niz saopštenja i odluka, koje su plod savjetovanja Crkve, stručnih lica i nadležnih vlasti. Rasudili smo da, pošto se svi nalazimo u istom problemu, svi treba zajednički i da se borimo. Jedini cilj svih eparhijskih saopštenja je tako bio da sačuvamo jedni druge od opasnosti koja nam prijeti.

Draga braćo i sestre, poslije svega ovdje napisanog, želim da se zahvalim velikoj većini vjernog naroda naše Eparhije, koja je u ovim trenucima iskušenja pokazala izuzetan stepen vjere i ljubavi prema Hristu, a istovremeno crkvenog vaspitanja i odgovornosti prema bližnjem. Zato molim i preklinjem pojedince među vama, da ne otežavaju sebi i svima nama ionako teško breme za nošenje koje je novonastala situacija stavila na naša pleća. Molim vas da budemo razumni, da pazimo jedni na druge, da služimo jedni drugima, da slušamo jedni druge i da ne izazivamo nemir i razdor u Crkvi. Ako se i ne plašimo korona virusa, Boga bi trebalo da se plašimo. Jer nas Apostol Pavle uči da „ako neko razara hram Božiji, razoriće njega Bog; jer je hram Božiji svet, a to ste vi“ (1 Kor 3, 17).

Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje! U očekivanju radosti živonosne Pashe Hristove, neka blagodat Gospoda našega Isusa Hrista, ljubav Boga Oca i zajednica Svetoga Duha bude i ostane sa svima vama.

Episkop Dimitrije,
Lazareva Subota 2020.