U sklopu projekta razmjene studenata i Eerasmus+ programa finansiranog od strane Evropske unije na studentskoj razmjeni našao se i Bilećanin Đorđije Kašiković student treće godine Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci Studijski program socijalni rad. Đorđije već nešto više od mjesec dana boravi u Češkoj Republici u studetskom gradu Olomouc nedaleko od Praga. Kao student Univerziteta  planirano je da ostane do tridesetog juna tekuće godine, nakon čega se vraća u RS i program završava. Svoje utiske rado je podijelio i sa nama te nam prenio dosadašnje iskustvo.

-Sve je divno ovdje, svaki dan sa sobom nosi neku posebnu priču. Bio sam i prije u Češkoj, ali ništa od toga čuo nisam koliko sam upoznao za ovih malo više od mjesec dana. Zemlja piva, različitih mitova i legendi, gradovi stari više od stotinu godina ispisani umjetnošću i prošlošću žive u sadašnjosti. Groski stil svuda uklesao je najmanje jedan događaj života. Pored profesionalnog dijela i usavršavanja za svoj budući poziv, veoma uživam i na privatnim poljima i tako svaki dan kada stignem od obaveza obilazim sa svojim kolegama nova mjesta, slušamo novu muziku, degustiramo nove ukuse hrane i, naravno, češko pivo koje je i više nego savršeno i sa razlogom nosi epitet najboljeg, posebno kada uživate u suncu sa pogledm na zlatni Prag, grad tornjeva, koji odiše najljepšim duhom sadašnjosti i prošlosti. Ne postoji objektiv koji to može da uslika osim vašega oka, da to vidi i za sebe stvori kulturnu panoramu, jer su i sama putovanja kulturna panorama svakoga čovjeka.

Ima li nešto da ti se ne dopada?

Kao i uvijek u životu, ne može nam se sve dopasti. Naravno da ima. To je Češka hrana, jer spoj slanog i slatkog u jedno meni se apsolutno ne dopada. Ja sam rođeni Hercegovac navikao sam na masno, mesnato, toplo, začinjeno i prije svega prirodno. Možda se to na mojoj kilaži ne vidi, ali tako je. Zato smo mi po preporuci pronašli srpski restoran "Luka Lu" u centru Praga svega par metara od Karlovog mosta gdje se ugodno počastimo našom hranom uživajući u kvalitetu i enterijeru pomenute ugostiteljske kuće, te ga svima toplo preporučujem ako naiđu u centar Evrope, odnosno Prag. Nekada malo i Česi, zavisno od opisa posla u marketima, prekarama, restoranima i klubovima, znaju biti nekulturni i neodgojeni. Dok su u javnim službama, poštama i bolnicama divni. Kod nas je, nažalost, obrnuto, ali šta bismo sada, popraviće se ima još nade. U početku smo kritikovali to što ne žele da pričaju na engleskom osim na nastavi na fakultetu gdje nam je taj jezik osnov komunikacije, pa smo poslije shatili da je u stvari to za poštovanje što ne daju svoj jezik, kulturu, istoriju i svoje vrijednosti. Možd bismo se malo trebali ugledati na njih, jer, nažalost, naš jezik, koji je jedan od najljepših, svakodnevno nestaje. Kada je riječ o ponašanju omladine u klubovima i generalno ponašanja mladih, samo ću reći da smo mi Evropa za njih i da balkanskog odgoja i porodične moralnosti nema nadaleko. Ovo je veliki grad i ovdje morate imati četvoro očiju otvoreno širom, jer svašta dešava na svakom koraku, isto tako vam je sve dostupno, morate paziti sa kim se družite, kako i koliko.

A šta ti se posebno dopalo?

Što je zabranjeno konzumiranje cigareta u zatvorenom, u kafićima, klubovima, restoranima, te se pušači od vas moraju udaljiti, odete mirišljavi u grad takvi se i vratite, a i za roditelje sa malom djecom i generalno djecom je puno bolje. Što su butici prazni a biblioteke i čitaonice pune, što ljudi čekaju red za muzej i galeriju, a ne kladionicu i kafanu u sred bijela dana. Što su šetališta i parkovi za djecu uređeni, znaju se gdje su parkirališta i kršenje toga propisa se veoma i strogo kažnjava. O istoriji, umjetnosti, muzici, kulturni način života, suvišno je pričati, ta se razlika jednostavno među nama i njima vidi i osjeti. Sa moga aspekta gledanja, vođenje računa o socijalno najugroženijim, takođe, može se reći da je na zavidom nivou i da će tek biti. Odnos prema studentima je i više nego dostojanstven i sa dozom poštovanja se studentu obraća i sami studenti imaju veliki broj povlastica i pogodnosti. Znaju za kompromis, svjesni činjenice da zemlja bez mladih ne opstaje, da profesori bez studenata nemaju ni posao ni platu. U vremenu korupcije i marketinga sve ustanove bi o tome trebalo da povedu računa, jer danas kada imate novac možete dobiti bilo koju diplomu, nažalost, evo svjedok toga je i provjera diploma u RS. Pojedini profesori treba da shvate da se autoritet ne stiže obaranjem čitave generacije i da treba da se ponašaju kao akademski građani, koji su izašli iz prestižnih obrazovnih institucija, a ne rijaliti programa. Ali, na sreću, još je veći broj dobrih nego loših, ali je pitanje do kada. Zdravstevena zaštita za studente je obezbijeđena, dok kod nas plaćate najmanju sitnicu.

Da li ste im rekli nešto o našem narodu i našoj kulturi?

Znate kako, valja svoga i u gori vuka. A ja svoga imam ovdje, na ovom svom „putešestviju“ sa mnom je kolegica sa Studijskog programa sociologija, druga godina, takođe, naša Hercegovka, Nevesinjka Vukosava Manjak bez koje ništa ne bi bilo isto. Zajedno smo im u srž usadili taj hercegovački ponos, dostojanstvo i poštovanje. Imali smo žurku bivše Jugoslavije, bilo je odlično. Nažalost, ljudi nisu baš upoznati gdje se nalazi naša država, a kada počenemo pričati da u sklopu iste žive tri naroda, nađu se u čudu i ne mogu vjerovati da nešto takvo još postoji. Mi smo rođeni Hercegovci i sa ponosom ističimo našu tradiciju, običaje i kulturu i to da pripadamo Republici Srpskoj. Ne bježimo i ne zaboravljamo to odakle smo, jer kada se to desi zaboravićemo i ko smo. Posebne odnose izgradili smo sa kolegama iz Mostara, Grčke, Španije i Turske. Tu su naše kolege iz Gruzije sa kojima smo inače i na fakultetu i sa njima ćemo za Vaskrs farbati jaja i ići u crkvu, koja je nedaleko od nas.

Ima li nešto posebno da ti nedostaje?

Hrana, hrana... Porodica, prijatelji, određeni broj kolega sa fakulteta iz Banja Luke, nedostaje mi sunce moje Hercegovine jer sam ga ovdje vidio svega nekolika puta, u šali kažem ovdje jedino sijalica sija. Pored toga što je pivo savršeno, čaša našega vina ne bi bila na odmet. Rastuži me to da neću 6. maja biti kući, kada je moja krsna slava i rođendan, jer kao dijete sam navikao da se to slavi samo na ognjištu i nigdje drugo. Ali, kako naša pjevačica Nada Topčagić u svojoj pjesmi kaže  „možda danas nisu mogli al` će sutra ipak doći“, eh, tako je ove godine i sa mnom, nisam tu, ali sljedeće ću sigurno doći. Ovo jeste karta za budućnost i iskustvo koje nema cijenu, ali sve što dobijate sa ove, gubite sa one druge strane i to je nekako normalno i sastavni je dio života.

Planovi za budućnost i kako se trenutno osjećaš?

Prvo, što bi naš narod rekao, da sam živ i zdrav. Planovi su da u roku upišem i četvrtu godinu, na čemu radim punom parom, da se na ljeto odmorim. Ne bi škodilo da se malo više zaljubim, pa da manje učim. PS, Čehinje su lijepe, ali ne kao naše žene, uz dužno poštovanje većinom su reciklirane, sastavljene od plastike u sebi i tone šminke. Naše žene su najljepše žene, što se kaže, kao vino, što starije to bolje. Ako ćete me pitati da li bih se vratio u Hercegovinu, odmah da odgovorim to još ne zna ni nebo, a ne ja, tako da u tu temu ne ulazim. Želja mi je da fakultet završim u roku i da nastavi da ide u roku, kao i do sada, pa ćemo dalje da vidimo. Ništa ja ne znam gdje će mene dalje ova moja luda glava odvesti, često sebi kažem hvala Bogu pa nemam više novca, ko zna šta bih uradio još za sebe. Osjećam se ponosno, srećno, ispunjeno, zadovoljno, zahvalno ali najviše zahvalno sebi. Neka meni sebe, jer sam sebe sve do sada sam iškolovao sa svojih deset prstiju, trudom, radom i upornošću. Svojim radom i zlaganjem sebe sam doveo ovdje gdje jesam, a smatram da sam za svega 22 godine života uradio dosta za sebe, a i za druge. Sebi sam bio i talas i vir, rat i brat i danas sa ponosom i dostojanstvom stojim na zemlji jer sam ponosnim učinio sebe, svoje roditelje i na ovome i na onome kraju neba, svoje prijatelje, rodbinu, ujčevinu, kumove i sve one koji su dio moga života i ja njihovog.

Nešto za kraj?

Znate kako, na kraju se sve svede na tri riječi „život ide dalje“ nemojte vjerovati u ono da se život živi kako mora, život se živi kako želimo i koliko se trudimo. Sve u životu radite prvo zbog sebe pa onda zbog drugih, radujte se malim stvarima i velikim koferima koje ćete ispuniti uspomenama, događajima i životnim iskustvima. Ulaganje u sebe je najveća i najteža investicija, ali nije nemoguća. Ljudi bez ičega postignu sve, samo kada žele. Veliko hvala mome Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci, mojim profesorima bez kojih ništa ne bi bilo isto i oni su najveći dio ovoga što danas jesam, hvala mojoj Bileći, mojoj osnovnoj i srednjoj školi, učiteljici Ranki, jer je ona najviše pretrpjela ali se isplatilo, i sama kaže. Naravno, mojoj jedinoj i divnoj Herceg tv, i ovu priliku želim da iskoristiim samo da pohvalim rad Udruženja građana i privrede Hercegovine, na akciji koju su pokrenuli za porodicu iz Ljubinja. Politička prepucavanja me ne zanimaju toliko koliko ovaj gest, u djecu i našu omladinu i porodicu kao osnovnu ćeliju društva treba ulagati dok još maksimalno nije izgubila svoj oblik. To što smo daleko ne znači da ne pratimo rad, razvoj i događaje svoje zemlje. Za sami kraj školovanje u Češkoj za mene će ostati najveće i najljepše iskustvo studiranja. Što bi Česi rekli ahoj (pozdrav) đenkuji (hvala). Čujemo se i vidimo uskoro.