Bilećanka Ivana Tabaković bavi se planinarenjem sedam godina, a za to vrijeme osvojila je vrhove Hercegovine, Crne Gore i Evrope.

Tabakovićeva ističe za Srnu da je prirodu i planinarenje zavoljela u djetinjstvu provodeći ljeta na katunima kod Gacka, na 1.100 metara nadmorske visine, a aktivnije bavljenje planinarenjem počela je nakon studija i povratka u Bileću.

Ona je član Planinarskog društva "Vučji zub" iz Trebinja i napominje da je nakon prvog planinarskog poduhvata shvatila da je planinarenje za nju više od sporta i veliko zadovoljstvo.

"Ta fizička aktivnost je jako bitna, posebno odlazak u planinu gdje smo daleko od civilizacije i gdje smo prepušteni samo prirodi.

Čovjek potiče iz prirode i vraćanje prirodi je jako bitno. Kad smo daleko od svega odmori se psiha. Mi se fizički umorimo, ali to se ne može porediti sa zadovoljstvom koje planinarenje predstavlja", ističe Tabakovićeva.

Sa Planinarskim društvom "Vučji zub" bila je učesnik brojnih izleta na vrhove
širom Hercegovine, Crne Gore i Evrope.

Tabkovićeva smatra da su njeni najveći uspjesi odlazak na Alpe i osvajanje najvišeg vrha Austrije visokog skoro 4.000 metara.

"Taj uspon je bio dosta težak. Krenuli smo iz Trebinja, poslije 15-16 sati vožnje prognoza je bila loša za narednih par dana, pa smo krenuli sa 1.300 nadmorske visine i u jednom danu smo se ispeli na taj vrh koji je visok skoro 4.000 metara. Bilo je teško i naporno, ali pogled sa vrha je bio veličanstven", navodi Tabakovićeva.

Prema njenim riječima, za planinarenje je, osim fizičke kondicije, važna i adekvatna priprema, što zavisi od poduhvata kome se pristupa.

U životu ove djevojke, 17. januar je datum koji slavi kao svoj drugi rođendan jer je tog dana, prije četiri godine, preživjela pad sa Orjena sa oko 1.800 metara nadmorske visine, pri čemu je klizala niz led oko 200 metara.

Zahvaljujući planinarima iz "Vučjeg zuba" koji su došli do nje i grijali je sedam sati svojim tijelima do dolaska spasilačke službe - dobila je drugu šansu za život.

"Ne sjećam se ničega što se dešavalo tog dana, ali planinari su mi pričali da sam se pri povratku sa Orjena okliznula i pala. Već nakon par sekundi me nisu vidjeli.

Planinar Igor Škero je tada pretpostavio gdje sam se mogla zaustaviti, spustio se do mene već nakon 20-tak minuta i ispostavilo se da je stigao u posljednjem trenutku", kaže Ivana.

Planinari su je grijali svojim tijelima sedam sati i nisu dozvolili da zaspi dok nije došla spasilačka služba iz Herceg Novog, a potom su je ručno iznijeli i odvezli u bolnicu Meljine.

Povrede su bile teške, oporavak i liječenje je nastavila i narednih nekoliko mjeseci, ali već u julu ponovo se vratila planinarenju i nikada nije pomislila da odustane.

"Planinarenje mora da se voli, ljudi koji se ne pronađu u njemu brzo odustanu od
toga, ali oni koji to vole - vraćaju mu se uvijek", zaključuje Tabakovićeva.