U jednom od zaselaka razuđenog bilećkog sela Todorići, u zaleđini planine Sitnice, dimi još samo jedan odžak. Osamdeset-trogodišnja Rosa Delić, jedini stanovnik, sama živi već dvadeset dvije godine. Toliko godina nije napuštala Todoriće.

Posljednji put u Bileći je bila 1999, kada se iz Beograda vratila na majčino imanje, u Vranjskim. Snagom heroine, iako u poodmaklim godinama, vedrog duha odolijeva životu u pustom selu.

Potrepštine iz više od dvadeset kilometara udaljene Bileće, Rosi donesu kumovi, rodbina i rijetke komšije. Zbog problema s kičmom, najviše vremena provodi uz vatru i uz stari “fijaker”. Kod komšija, zbog udaljenosti, posljednji put je bila jesenas, kada je ostala bez struje.

– Treba ići dvadeset minuta do komšije, pošto su njene godine, ide sporije, ali dođe, nazove, javi za struju, ili ako joj nešto zatreba – kaže Rosin kum Dragan Simović.

Drva za zimu obezbijedi rodbina. Simović kaže da Rosa ne traži niti prihvata ikakvu pomoć. Skromna penzija pokrije njene zahtjeve. Iako je selo na ruti migranata, Rosa kaže da ih se ne boji. Voljela bi da su komšije bliže.

– Jeste da je ovdje pustinja, ali meni svako svrati, svaki dan. Do sada je bar tako bilo, a kako će biti kasnije, ne znam – govori Delićeva.

I pored rodbine u Beogradu i Novom Sadu, ne namjerava nigdje iz Todorića.

– Tako sam riješila. Mene bi sada prihvatili svi kao da sam ih rodila. Ali mislim, ako odem bratiću ili bratični, ono drugo će pomisliti što nije meni – kaže Delićeva.

Od dolaska u Todoriće, Rosa nije odlazila kod ljekara. Ako zatreba, kaže, opet bi se mogla osloniti na iskrene prijatelje.