U  amfiteatru Pravnog fakulteta u Beogradu, sinoć je predstavljena knjiga Branislava Stankovića i Aleksandre Ninković-Tasić „Dubrovački Srbi – izgubljeno nasleđe“.

Mnogobrojna publika imala je priliku da čuje nekoliko zanimljivih zapažanja predstavljača Dragoslava Bokana, kao i riječ samih autora.

Kratkim izletima u dugi vijek slavnog Dubrovnika, govornici su pretvorili jedno beogradsko veče u osvit sjećanja na prvu istorijsku srpsku Republiku.  Mladi studenti, među kojima mnogi nisu ni čuli za dubrovačke Srbe rimskoga zakona, imali su čast da uspostave, sadjejstvom misli i srca, davno pokidanu vezu Beograda sa srpskim Dubrovnikom. Dok su predstavljači govorili, pred našim očima se širio vidokrug.

Prošle večeri, pred našim očima, iskrsnuo je Dubrovnik: državnik, trgovac, književnik, štampar i matematičar. Na ovom Dubrovniku, koji smo ugledali, nije bilo tuđinskih barjaka. Bio je to grad u strmini, ogrnut bedemima. I prvo što vidjeh, bijahu stare tvrđave, orijaške tvrđe, litice i grebeni. Potom izroni grad, prožet uskim ulicama i visokim stepenicama, nad kojim ruka Svetog Vlaha smjerno bdi, stoljećima, čuvajući njegovu djecu od kuge, gladi i ognja.  Nepuna dva sata promocije pretvoriše se u sentimentalno putovanje kroz dubrovačku prošlost.

Opet sam čuo glas Svetog vladike Nikolaja: „Hercegovina je vijekovima obnavljala dubrovačku vitalnost.“ Nije bilo mnogo riječi o njegovom postanju, ali se naslućivao obris jedne panorame, koju slikovito prenosi Lujo konte Vojinović: „Ono kamenito more što zovemo Hercegovinom, pošto je na mahove stvorilo visočine, gudure, provaline i klance, odmorivši se od brda do brda razgalinom kakvom, podiže se k jugu još jednom, kao da će nebu pod oblake, ali se najednom spušta i šalje moru dugi val. Na susretu ojačava se resa zimzelenim biljem: – to je Srđ i dubrovačka obala.

Na toj obali, na rubnom prostoru iza kojeg se pruža uzburkana jadranska pučina,  u svega dva kilometra obima, izdaleka tako malen, a ogroman kada se na njega kroči, sada je ležao razočarani Gospar – Dubrovnik. Kada se sjetih njegovog  hercegovačkog zaleđa, onog kamenitog mora, za svega nekoliko trenutaka izgubih sliku besmrtne Republike. Pred mojim očima nije bio ni trgovac, ni državnik, ni pisac niti matematičar. Samo jedna tužna slika jednog starog monarha u zlatnim odorama, koji se nije pitao ni sa svojim životom.  I gledajući tu sliku Dubrovnika, pred čijim bedemima kruže kruzeri i jedrilice, u čijim ulicama sjede Englezi, Njemci i Italijani, na čijem se Stradunu sada govori preimenovanim jezikom, – osjetih zadah ogromne praznine. Apsolutna većina njegovog stanovništva bili su Srbi rimokatolici. I sada, stoljeće kasnije, od Srba rimskoga zakona, nije ostao niko.

Ostale su uspomene da su tu bili neki ljudi: jedan Gundulić, jedan knez Pucić, konte Vojinović, Matija Ban, Valtazar Bogišić, Fabris, Rešetar, Gracić.. Svi oni, za života, bili su Srbi. Poslije  smrti, usmrćeni su po drugi put. Njima je oduzeto pravo da budu Srbi; zabranjeno je da budu upamćeni kao Srbi. Naređeno je da se njihova srpska krv, njihova srpska misao, njihova srpska misija i srpsko djelo, – izbrišu iz povijesti. Tek kad su umrli, oni su „postali“ ono što nikada nisu bili. Suočavanje sa ovom tužnom i jezivom činjenicom, ostavlja biljeg na duši srpskog naroda. Ova rana boli više nego da su Srbi rimskoga zakona, u Dubrovniku, pobijeni. A nije da nijesu ubijani. Njih ubijaju svakoga dana: ubijaju ih hrvatski kvazi-povjesničari, vršeći preimenovanje njihove narodnosti; i ubijamo ih mi, svojom tolerancijom, svojim trpljenjem, svojom indiferencijom. Oni ih ubijaju činjenjem, a mi nečinjenjem.

Punih stotinu godina, srpski intelektualci u jugoslovenskoj političkoj i kulturnoj eliti, nisu bili ništa drugo nego saučesnici u jednom tihom, masovnom zločinu nad sopstvenim, srpskim, narodom. I danas, nemamo smjelosti da izustimo istinu koja nas doziva iz svih trenutaka u svim stoljećima, govoreći da je Dubrovnik – prva srpska republika, da se u njemu hiljadu godina govorilo srpskim jezikom, da su njegovi žitelji bili Srbi, da je njegov čuveni građanin, knez Medo Pucić, sredinom devetnaestog stoljeća pisao da Dubrovnik nema nikakve veze ni sa Dalmacijom, a kamoli sa Hrvatskom. Napokon, kad sve to čujemo,  možemo  prihvatiti da  je 1939, stvaranjem Banovine Hrvatske, prvi put u svojoj cjelokupnoj  istoriji, Dubrovnik ušao u hrvatske administrativne granice.

I nakon izlaganja uvaženih predstavljača, koji su govorili o samoj knjizi, o prirodi naše istorije, o događajima i procesima koji su slavni Dubrovnik doveli do nacionalnog sloma, a njegovu kulturu, umjetnost, arhitekturu i duhovnost u višedecenijsko zatočeništvo, – činilo se da će veče biti završeno sa nekoliko pitanja iz publike. U jednom trenutku, za riječ se javila jedna dama aristokratskog držanja. Ukomešana publika, spremna za završetak skupa, odjednom se utišala. Raskošnim glasom koji je dopirao iz dubrovačke vječnosti – iz neuništivog duha dubrovačkog – gospođa je izgovorila svoje prezime. Pred nama bijaše potomak slavnog dubrovačkog pisca, kneza Iva Vojinovića, – kontesa Vojinović. Nadahnuto i emotivno, grofica je govorila o svojim precima, o njihovom srpstvu, o srpstvu cijelog Dubrovnika, i napokon, u riječima punim topline i ponosa zbog objavljenje knjige o Dubrovčanima, poručila je Srbima da čuvaju svoju naciju i svoju vjeru pravoslavnu. Kontesa je potom izjavila svoju zahvalnost autorima, napomenuvši:

„Ja imam grb i zastavu svoje porodice. Imam i ključ grada Dubrovnika. To je moje porodično nasleđe.“

Izlaganje plemenite grofice Vojinović, ispraćeno je dugotrajnim aplauzom. U glasu naše grofice – predstavnice dubrovačke aristokratije iz jedne  čuvene vlastelinske kuće – bilo je saglasje svih slavnih Dubrovčana sabranih u jednom tonu, u jednoj poruci, u jednoj izjavi iskrenog i istinskog dubrovačkog srpstva, kakvo su čuvali i njegovali Ivan Gundulić, knez Medo Pucić, Valtazar Bogišić, Matija Ban, Ivo konte Vojinović, Lujo konte Vojinović, Milan Rešetar, Antun Fabris i mnogi drugi gospari dubrovački.

Sinoć nismo samo slušali naše predstavljače. Valjalo je, između njihovih riječi, oslušnuti treptaje mukle tišine koja nastupa našim suočavanjem sa živom i mučnom istorijom. Mogli smo čuti, u amfiteatru, otkucaj svačijeg srca. I zaista,  svako je kucalo srpski, sve jače, snažnije i pouzdanije,  za naše milo i ljubljeno srpstvo dubrovačko.