Milorad- Mišo Lazarević, predsednik Udruženja Srba iz Konjica i njihovih potomaka u Novom Sadu za Slobodnu Hercegovinu govori o aktivnostima jednog od najmlađih hercegovačkih udruženja u Srbiji

„Oj,Konjicu,moraću te slikat,/zaboravit ne mogu te nikad“!

Predsjednika Udruženja Milorada-Miša Lazarevića pitam šta je „noseća aktivnost“dvoipogodišnjeg postojanja i rada Udruženja? Je li to ona „kamena knjiga“,kako reče duhovni pastir zemlje Hercegove, ona „knjiga života vječnoga“ zvana Spomen-obilježje stradalim od 91-95.godine?
-Naša glavna aktivnost sa kojom se budimo i liježemo svakako je čuvanje tradicije i običaja ovog parčeta Hercegovine,druženje i njegovanje ljubavi prema starom kraju- prema Konjicu Prenju, Neretvi, Boračkom jezeru, staroj konjičkoj ćupriji ,okupljanje zemljaka, a za mnoge nismo ni znali da su svoj novi dom pronašli u Vojvodini, odnosno Srbiji. Noseća aktivnost, koja nam služi na čast, svakako je obnavljanje Kapele na Srpskom pravoslavnom groblju Musala u Konjicu i podizanje spomen obilježja sa imenima 330 stradalih Srba Konjica, Jablanice i Prozora u proteklom otadžbinskom ratu.

Milorad Lazarević u ime domaćina dočekuje episkopa Grigorija

Sa blagoslovom episkopa Grigorija, uz danonoćni trud konjičkog paroha Milana Bužanina, koji je predvodio Odbor za izgradnju, uz pomoć i dobročinstvo plemenitih h ljudi i naših konjičkih domaćina, sačuvali smo od zaborava sve srpske žrtve, civile i vojnike, njih oko 330, koji stradaše od 1991-1995.godine. Kažem „oko“,jer lista nije konačna, iz Višegrada su nam već dopisali još nekoliko ispuštenih žrtava.

KNJIGA ŽIVOTA VJEČNOGA U knjizi Spasa Samoukovića „U predvorju 666 (pakla)“, izdatoj 1998.godine  zabilježeno je da je Borka Mrkajić iz Bradine najveći tragičar ovoga rata. Izgubila je 19 najmilijih! Stradali su: sin Spaso, kćerka Mira, muž Savo, braća, sestre, bratova djeca, djeca od sestre, od djevera. Ukupno 19 rana na srcu.

MI NA ZEMLJI, ROD VAŠ, KLIČEMO VAM U GLAS:

„MUČENICI ŽIVI, MOLITE SE I ZA NAS“!-

Ovo je upisana poruka Udruženja Srba iz Konjica koja prati mermerne ploče sa imenima nezaborava u Spomen kapeli.

Da se ne zaboravi-330 imena stradalih Srba iz Konjica

I zaista, bilo je i tužno i dostojanstveno na skupu konjičkih Srba tog 10. maja ove godine, kada je Vladika Grigorije sa sveštenstvom, osveštao obnovljenu Kapelu koju je 1929.g. podigao Hadži Ilija Lazić. Došle su predstavnvici Vlade RS, Federacije i BiH, došle su majke i sinovi sa suzom u oku i bolom u duši. A kao vječita opomena- Kapela obložena spomen pločama sa imenima stradalnika. Iz porodice Kuljanin preko 40 žrtava,Ćeće za dvadeset, Mrkajića-deset… Gligorević, Golubović, Magazin, Manigoda, Šiniković, Sarić, Kilibarda, Žuža, Đogić, Vujičić… Bez muških potomaka ostale su porodice Strahinje Živaka, Milisava Građića, Marka Ninkovića, jedna porodica Kuljanin.

Knjiga života vječnog u Spomen kapel

U Konjicu je do 1991.godine živjelo blizu 8.000 ili 17% Srba,sada ih ima jedva 200 duša, uglavnom starijih. Ovo mjesto, a posebno mučenička Bradina, jedan je od simbola srpskog stradanja u Drugom i Otadžbinskom ratu. U porušena sela malo se ko vratio.

VEČE KONJIČANA 28.11 U ZRENJANINU -Pretprošle godine održali smo Konjičko sijelo u Novom Sadu, potom prošle godine u Beogradu, a ove godine za 28. novembar zakazali smo zavičajno veče u Zrenjaninu, posvećeno 70 godina kolonizacije Hercegovaca u Vojvodinu. Pripremamo sadržajan kulturno-zabavni program, jer dobar broj našiih zemljaka živi u Ravnom Topolovcu, Lazarevu, Žitištu, Sečnju, Sakulama i drugim banatskim mjestima – pojašnjava Lazarević.

Rekonstukcija Kapele i podizanje spomen obilježja, po projektu arhitekte Nova Krtolice,  investicije „teška“ je blizu 30.000 KM, a nisu izostali prilozi Konjičana rasijanih od Australije do Kanade.Čak je i opština Konjic sa simboličnim sredstvima učestvovala u ovoj akciji. Preostala sredstva uložiće u obnovu Crkve Sv.Vasilija Velikog u Konjicu, koja dogodine obilježava 130 godina postojanja, vjere i molitve.

Konjička ćuprija

-Iako među najmlađim zavičajnim udruženjima, već ste uvaženi član Koordinacionog odbora hercegovačkih udruženja u Srbiji. Čini se da ste prepoznati kao vjerni čuvari tradicije i hercegovačkih korijena,jer Konjičani su vazda bili dobri domaćini,nacionalne pamtiše i radiše?
-U Hercegovini često kažu da je „Konjic u Bosni“, a u Sarajevu su nas priznavali za „čistokrvne Ere“. Pa, mi smo zemlja Svetog Save i Svetog Vasilija Ostroškog. Iz moje rodne Bijele su ljudi nekada pješke preko Nevesinja išli pod Ostrog na poklonjenje Svetitelju. U poslednjem ratu Srpska opština Konjic se preko Boraka naslanjala na Nevesinje, a veći dio Konjičana se borio u Drugoj lakoj brigadi Hercegovačkog korpusa. Doduše, mi smo ono „I“ koje povezuje Bosnu I Hercegovinu, mi smo poslednja kapija- kad su Hercegovci u svijet selili i prva dobrodošlica – kad su se u zavičaj vraćali. Mnoge su generacije odrastale su uz pjesmu „Djevojaka sa Neretve“: „Stan Neretvo, stani vodo..“
Napravili smo bazu podataka, iako ne potpunu, pa se računa da samo u Novom Sadu živi 100 konjičkih porodica, u Vojvodini oko 600, dok u Srbiji ta brojka iznosi do 1.300 srpskih porodica srpskih iz konjičkog kraja.

Crkva Sv.Vasilija Velikog u Konjicu

 Tako govori ugledni preduzetnik i humanista Mišo Lazarević, koji svaki odlazak u Konjic iskoristi da skokne do rodne Bijele, a svake druge nedjelje po Ilindanu održava se služba Božija u Kapeli na mjesnom groblju. Ove godine Lazarevići su bili domaćini. Njihove djevojke su vezanost za taj „lakat Neretve“,gdje je „na Prenju snijeg,a u dolini cvijet“ i pripadnost zemlji Hercegovoj, iskazivale pjesmom:“Mene majka za Bosanca goji, ne dajte me, Hercegovci moji!“

Tekst: Milivoje Beštić