Nakon Oktobarske revolucije, malo ko je mogao da pretpostavi da će Bileća postati novi dom vojnicima korpusa ruske carske vojske, da će rijeku Don, mjesta odakle su došli, zamijeniti Trebišnjicom, a u Bileći biti začetnici privrednog i kulturnog života tog vremena.

Šest nadgrobnih spomenika, zaraslih u travu na pravoslavnom groblju u Bileći, jedini su svjedoci da su pripadnici Donskog kadetskog korpusa carske Rusije boravili u ovom hercegovačkom mjestu od 1921. do 1926. godine i bili začetnici bilećkog privrednog i kulturnog života.

Rusko vojničko groblje u Bileći postalo je zanimljivo javnosti kada se pojavila priča da bi general Nikolaj Antonovič Mitkijevič – Žoltok, pradjed Dmitrija Rogozina koji je do 2018. godine bio na funkciji potpredsjednika ruske Vlade, mogao biti sahranjen baš u Bileći.

Predsjednik Zavičajnog kluba „Osvit“ iz Bileće Miodrag Hrnjez, koji je godinama prikupljao podatke o ruskom korpusu, tvrdi u izjavi Srni da ne postoji dokumentacija koja bi mogla da potvrdi priču o Rogozinovom pradjedu, ali ističe da je Donski kadetski korpus, formiran 1883. godine, bio jedan od najelitnijih korpusa tadašnje carske Rusije.

Priču o tome kako su ruski vojnici stigli u dolinu Trebišnjice, Hrnjez počinje od progona „bjelogardejaca“, kako su ih zvali, od pripadnika boljševičkih trupa krajem građanskog rata u Rusiji zbog čega su bili prinuđeni da spas potraže u drugim zemljama.

„Tako je Donski kadetski korpus 1920. godine protjeran. Napustio je carsku Rusiju, prešao u Carigrad, potom u Strnjišće, da bi početkom novembra 1921. došli u Bileću“, priča Hrnjez.

On napominje da je putovanje ruskih kadeta bilo dugotrajno i mučno, jer se putovalo vozom preko Sarajeva, Mostara do Trebinja, odakle je oko 300 ruskih vojnika pješke došlo u Bileću i smjestilo se u tadašnjem lageru, današnjoj kasarni.

Hrnjez navodi da su po dolasku u bilećki lager počeli adaptaciju i proširenje objekata, ali i nastavili školovanje u Bileći, jer su zajedno sa njima došli i njihovi profesori.

„Rusi su u Bileći otvorili i školu za civile, tako da je dosta Bilećana završilo čuvenu rusku školu po kojoj su bili dosta poznati. Najbolji matematičari su bili polaznici ruske škole“, ispričao je Hrnjez.

Uglednu rusku školu, dodao je, završili su Jefto Vučinić, Krsto i Nikola Tabaković, kao i čuveni profesor matematike bilećke Gimnazije Golub Kureš, po kome Srednjoškolski centar u Bileći danas nosi ime.

Kadetski korpus u Bileći je otvorio i prvu ambulantu, a ruski doktor bio je zadužen i za bilećku bolnicu, kaže Hrnjez, te napominje da je prvi ljekar u vojnoj bolnici bio Mitrofan Semenovič.

Ruski kadeti su u Bileći otvorili i zanatske radionice, prve su bile krojačka, stolarska i kamenorezačka radnja, a svoje umijeće prenijeli su i na Bilećane koji su pohađali zanatske kurseve.

Pripadnici korpusa ruske carske vojske su radili i na oživljavanju kulturnog života, te su tako oformili pozorište, na čijem čelu je bio general Aleksandar Ivanović Vasiljev.

„U sklopu lagera, koji je bio grad u gradu, napravili su drvenu crkvu. Živopisao je slikar koji je bio sa njima. Tu su imali bogosluženja, pošto su bili izuzetno pobožni“, priča Hrnjez.

Za ruske kadete u Bileći vezana je i priča o jednom dnevniku, koji se zvao „Zverijada“, a u kojem su zapisivali dogodovštine iz školskih klupa, hvalili omiljene profesore, a omražene ismijavali, kritikovali i zvali ih „Zveri“ po čemu je ta knjiga dobila ime.

„Ta knjiga je bila njihov dnevnik. Prenošena je sa generacije na generaciju. Nakon mature, svršeni kadeti tajno su predavali knjigu novoj generaciji da je čuva i dopunjuje. Njihovi profesori su znali za tu knjigu, ali nikada nisu tražili da vide šta se u njoj nalazi“, priča Hrnjez.

Hrnjez ističe da su posebne emocije vezivale ruske kadete za rijeku Trebišnjicu u čijoj dolini su se smjestili, vjerovatno zbog toga što ih je podsjećala na oblast Dona odakle su došli.

On podsjeća na pjesmu o Trebišnjici, Mišela Zelenskog, te da je kasnije na njen tekst komponovan valcer „Talasi Trebinjke“.

„Ruski kadeti su imali pjevačku i trubačku grupu. Za vrijeme praznika izvodili su koračnice do crkve Svetog Save. To su bile posebne svečanosti za Bilećane. Kadeti su tokom raspusta posjećivali okolna mjesta, uključujući i manastire Kosijerevo i Dobrićevo, gdje su se družili sa monasima“, kaže Hrnjez.

Uprkos tome, bliski kontakt ruskih kadeta sa Bilećanima je izostao što Hrnjez objašnjava time da tadašnje, mahom seljačko stanovništvo, nije bilo naviknuto na manire ruske vojske i nije imalo sklonosti ka druženju.

Da bi odali počast ruskim vojnicima, Hrnjez naglašava da u Bileći planiraju da obilježe stotinu godina od dolaska Donskog kadetskog korpusa, jer su njegovi pripadnici ostavili veliki trag u ovom hercegovačkom mjestu.

Osim spomenika vojnicima ruske carske vojske, u bilećkom pravoslavnom groblju podignut je novi mermerni spomenik dobrovoljcu Sergeju Vladimiroviču Melešku, koji je poginuo u redovima Hercegovačkog korpusa u proteklom ratu.

Hrnjez ističe da se Bilećani sa posebnom pažnjom odnose prema tom spomeniku i da grobno mjesto Sergeja Meleška brižljivo čuvaju i održavaju.

„Njegov otac je, dok je bio živ, svake godine dolazi u Bileću. Ruska Federacija mu je ponudila da prenese posmrtne ostatke sina u Rusiju, ali kad je vidio sa kolikim poštovanjem se Bilećani odnose prema grobu njegovog sina, odlučio je da ništa ne dira“, kaže Hrnjez.

Spomenik ruskom dobrovoljcu nalazi se između spomenika donskim kadetima i krsta za koji se pretpostavlja da je obilježje ili neke masovne grobnice ili da je tu sahranjen neko važan.