Povodom saopštenja Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, od 19.septembra, porodica Đurković poslala je saopštenje za javnost u kome u cijelosti demantuje iznesene navode.

- Već tokom svih medijskih izvještavanja, široj javnosti sam predočila svu raspoloživu dokumentaciju, na osnovu koje se može zaključiti ko iznosi istinu, a ko pokušava da istu sakije.

Kao prvo gospođa Đurković, nije Vama mogla nikada na nanese uvrede, i da vas omalovažava, kako Vi to tvrdite, već Vam je gospođa Đurković rekla javno ono što Vas i pripada, jer ste Vi možda nekome i pomogli, samo se ne zna koja je cijena te pomoći bila, ali znajte da Vas gospođa Đurković, kako je to i ranije navela, neće moliti za ono što je decenijama njeno i njene porodice.

Vi navodite da ste bili vlasnici zgrade, koja je nacionalizovana 20.05.1961.godine, te da ste ponovo stekli vlasništvo nad spornom zgradom 1996.godine, a dobro znate da je to bila imovina nekadašnje Crkvene pravoslavne školske opštine Trebinje i to samo sa 63/88 dijela, od čitave površine. Na rješenju o nacionalizaciji stoji da je ta imovina označena na z.k. ulošku 48. koji je kasnije prepravljen, dok ste dokazujući da je zgrada vaše vlasništvo, sudu dostavili z.k. uložak broj 10. koji je takođe prepravljen, kao i još nekoliko z.k. uložaka, na kojima je prikazano da je sa čiste katastraske čestice broj.2592, koja je imala 328 kvadratnih metara, na ulošku broj 48. to prepravljeno na 261 kvadratni metar, na osnovu koja ste se Vi uknjižili kao vlasnici 1/1. Ovjde je posebno zanimljiv jedan od z.k. broj 3720, obzirom da postoje tri različita z.k. pod ovim brojem, na kojem je istovremeno upisana i EZHiP kao vlasnik 1/1, dok je na drugoj strani tog istog z.k.upisana Crkvena školska pravoslavna opštine Trebinje sa 1/1 i to od 1911.godine, kao i da je ta imovina bila društveno vlasništvo sve do spornog poklona 1996.godine.

Ja Vam sada postavljam pitanje zbog čega, ukoliko ste bili vlasnici niste koristili svoju imovinu do nacionalizovanja iste?

Nadalje tačno je da je moja pokojna baka bila nosilac stanarskog prava na jednom dijelu stana do momenta ostvarivanja prava na proširenje u sustanarski dio, koji je kasnije pripao njenoj pokojnoj sestri Stanojki, kojoj je moj otac omogućio da ostvari to pravo.

Tačno je da moj otac nije bio nosilac stanarskog prava, ali jeste bio član porodičnog domaćinstva, pa je na osnovu toga i učestovao u otkupu stana. Moj otac je čak 1963.godine bio predjsednik kućnog savjeta zgrade, pa čak i prije toga, pa se ne mogu uzeti kao tačne tvrdnje da moj otac nikada nije živio u Trebinju. Znači on je prvo bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, a kasnije i tetke.

Navodi da crkveni stanovi kao privatno vlasništvo ne mogu biti predmet privatizacije, prema Zakonu o privatizaciji državnih stanova, je neprihvatljiva jer Vi u momentu otkupa niste bili vlasnici, jer da ste bili nama niko ne bi omogućio da otkupimo stan, prema tome Vi trebate da javno kažete kako ste postali vlasnici, a ne da tvrdite da Vam je 1996.godine vraćeno vlasništvo, jer ne može vam biti vraćeno nešto sto niste ni posjedovali.

Mi smo se uknjižili prvi put 2002.godine, zatim, 2004. i na kraju 2013..Kako smo mogli da se nakon 2002.godine uknjižimo, jer je već u toku bio sudski spor?

Kako je sudija Ivković Vesna nasleđeni dio stana otuđila mome ocu, na prethodno riješenje o nasleđivanju koje je potpisao predjsednik suda Milan Bosić, jer se moje tetke i moja rodbina nisu odrekle svoja prava u korist Vas, nego u korist svoga brata!

Ja ću Vam još jednom predočiti da u momentu poklona od strane nekadašnjeg predsjednika Trebinja Božidara Vučurevića, na snazi nije bio Zakon o restituciji, tako da Vam imovina nije mogla biti vraćena putem instituta poklona, jer je takav poklon bio opterećen stanarskim pravom i nacionalizacijom. Vučurević je to mogao da pokloni samo pod uslovom da je prema Izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti imao saglasnost Vlade RS, koja je trebala da bude dobijena prije samoga izvršenja poklona. Međutim Vučurević navodno tu saglasnot dobija četiti mjeseca kasnije, tačnije 20.09.1996.godine, što prema pomenutom zakonskom propisu nije moguće, jer se on nije mogao retroaktivno primjenjivati.

Odluka Vlade je falsifikovana, na njoj su dva datuma, nju nije potpisao bivši premijer Gojko Kličković,a zapisnik o poklonjenim nekretninama koji je sačinjen takođe ne postoji sa datumom 14.06.1996.godine, iz razloga što je Republička geodetska uprava za imovinsko-pravne poslove osnovana tek 01.04.1997.godine.

Vi tvrdite da mi godinama nezakonito koristimo vašu imovinu, te da Vam se nikada nismo obratili u cilju iznalaženja drugačijeg rješenja. Ja stavrno neznam šta smo mi to od Vas trebali da tražimo, kada smo mi sve ove godine živjeli u svojoj imovini, u koju smo kontinuirano ulagali, jer da je to bila nekakva ruševina, sigurno da Vama ne bi bila interesantna.

S druge strane Vaš pokušaj da nas privolite na Vašu pomoć, za mene je više nego licimjeran, prvo ste nas izbacili na ulicu, a sada bi nam ponudili pomoć.

Evo ja Vas javno pozivam da svima predočite kakva je to vrsta pomoći koju nudite, pa da vidimo da li se isplati sa Vama pregovarati, obzirom da Vi za 13 godina niste našli za shodno da nas pozovete na razgovor, nego ste nam slali razna riješenja, koja je potpisivao otac Milenko Spremo, pravnik, a na osnovu kojih ste na nas vršili pritisak da Vam mi na otkupljeni stan plaćamo stanarinu. Pa ukoliko je to takva vrsta pomoći, mi zaista nismo zainteresovani.

Uostalom mislim da je javnost svega svjesna i da je na pravi način sagledala vaš postupak prema nama, o čemu govori i kratak odgovor koji smo dobili od Svetog Arhijerejskog Sinoda Sprske Pravoslavne Crkve, iako bez pečata i potpisa, u kojem se navodi da bi naše pismo bilo uzeto u razmatranje, najpre trebali da se obratimo Episkopu Grigoriju - stoji u saopštenju za javnost koje je potpisala Gordana Đurković.