Stefan Višekruna (28), mladi pjesnik iz Trebinja koji trenutno živi i radi u Banjaluci, pažnju čitalačke javnosti skrenuo je na sebe objavom poezije u mnogim književnim časopisima i na internet portalima, a pojedine pjesme već su mu prevedene na makedonski, italijanski i mađarski jezik.

U aprilu ili maju tekuće godine Književna zajednica "Jovan Dučić" iz rodnog mu Trebinja trebalo bi da objavi i njegov poetski prvenac pomalo rizičnog, ali i hrabrog radnog naziva "Besmrtni stihovi".

U knjizi će se naći šezdesetak pjesama, a neke od njih već su objavljivane u periodici i internet platformama Republike Srpske, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Mađarske, Austrije i Italije. U svemu ovome krije se razlog nestrpljenja čitalačke publike za objavom pjesničkog prvenca Višekrune, ali i povod za razgovor s mladim pjesnikom o čemu drugom nego o poeziji.

"Poezija za mene predstavlja prvenstveno uzvišeno prosvjetljenje cjelokupne ličnosti čovjeka, slobodu duha i refleksivnu otmjenost bogolike duše čovjeka.

Od 13. godine poezija i književnost postaju moj život i identitet i od tada se moje srce, da tako kažem, obesmrćuje poezijom i poima spoznajno svijet oko sebe", kaže Višekruna, koji tvrdi da se poezija ne piše, nego da se živi svim bićem.

Kada tako pjesnik doživljava poeziju, uvjeren je Višekruna, njegovi stihovi odzvanjaju besmrtnošću.

"Pjesnici nose u sebi uvijek pregršt proročkog, onostranog, sanjalačkog i u suštini život sagledavaju kroz metafizički teleskop umjetnosti", misli su ovog mladog pjesnika, koji se na književni život Republike Srpske osvrće riječima svog prijatelja, književnika Saše Baštinca: "Autori postoje, ali književna scena ne".

Višekruna kaže da ovdje postoji samo privid, odnosno surogat književne scene u pravom smislu te riječi, premda svakako postoje kvalitetni pjesnici, koje i lično poznaje.

"Banjaluka ima grandiozne pretenzije da postane jedna od 'prijestonica kulture'. Mislim se, čovječe, ko je ovdje lud, kakav apsurd nad apsurdima. Budžet za kulturu Republike Srpske je sramnih 0,63 odsto. Nepotrebno je više raspravljati i polemisati o našoj kulturnoj osviješćenosti", smatra Višekruna. Ovaj poeta pjesničke uzore vidi u Njegošu, Dučiću, Miljkoviću, Bećkoviću, Miki Antiću, Tinu Ujeviću, Petrarki, Danteu, Geteu, Šekspiru, Rilkeu, Bodleru, Bajronu, Puškinu, Jesenjinu, te smatra da bi i danas, slično kao i u epohama većine nabrojanih, poezija trebalo da ima privilegovano mjesto u društvu.

"Od davnina pjesnik je imao počasno mjesto u društvu, bio duša i najdublji identitet jednog naroda, nerijetko je i bivao državnik, pa čak i najblistaviji dragi kamen u kruni čitave jedne civilizacije. Danas smo se pretvorili u duhovno, moralno i kulturno kontaminirane ličnosti. E takav nam je i status umjetnika i umjetnosti na ovim prostorima", zaključuje Višekruna.