"Nešto ću vam reći – nije mi bilo milo što sam zašo u velike godine. Nijesam znao hoću li doživjeti stotu ili neću, ali kad sam doživio – nikad mi slađa godina nije bila, nikad mi miliji dan nije bio ko taj kad sam ušo u stotu. Ja sam taj prvi dan stote odredio da budem u gradu. Otišo sam u grad i svakom ko mi je čestitao sam platio piće”.

Ovako nas je u svoju priču uveo Milan Milivojević, devedesetdevetogodišnjak koji već dva mjeseca "gazi” stotu godinu. Milan je do 2003. godine živio u Dolovima, u opštini Berkovići. Rođen je nepunu godinu nakon Prvog svjetskog rata, 30. oktobra 1919. godine. Završio je četiri razreda osnovne škole.

"Najljepši mi je život bio kad sam imo lude godine. Lude godine smo mi računali od 12. pa do 20. Samo se to računalo o mladosti. Mladost je, u to vrijeme, zamišljala samo mlad život. Drugo, nije se ni zamišljalo“, pojašnjava nam ovaj deka zašto su to životno doba nazivali "lude godine”.

Milan je, priča nam, imao četiri sestre koje su ga držale kao „malo vode na dlanu“. Nisu mu dozvoljavale da radi, bio im je jedini brat.

"One bi išle da rade i ja bi s njima pošo. I onda bi ja našo lada neđe i lego. One bi došle da počinu, a ja ‘ljuljajte me’. Ove dvije starije nijesu šćele. Ako bih ja čuo na priliku cure da pjevaju gore, odo ja njima, sedam dana nijesam dolazio kući”, priča nam djed Milan kroz iskren osmijeh o svojim nestašlucima.

Djed Milan i njegova, kako on kaže, ‘baba’, vjenčali su se u Stocu, 1946. godine, na Savindan. Kod sebe ju je doveo 1945. godine, i kroz blagi osmijeh nam govori da su malo živjeli i nevjenčani.

"Nije bilo vrijeme ko što je danas. Nije bilo salona, u kući smo slavili. Na sedam ljudi je barjak išo, a ja sam imo osam ljudi, ja deveti, a ona je bila deseta. Ko je najviše svatova imo, bilo je deset pro jedanes najviše”.

Punih 66 godina je bio u braku. Sa suprugom je dobio tri sina i tri kćeri od kojih mu je jedna kćerka, nažalost, preminula. Bogatstvo ovog djeda se ogleda u brojnosti njegovih potomaka. Djed Milan ima dvanaestero unučadi i osamnaestero praunučadi. Naglašava nam da za jednim ručkom kod njega sjedi četiri generacije.

"Fino sam živio sa mojom pokojnom ᾿babom᾿, imali smo ljubav finu. Možda je i bilo trzavica, ali nam niko nije znao. Ako sam se ja naljutio na pokojnu babu, uveče sam skočio ‘ajde peci baba kafu’, ona je bez govora skočila i ispekla kafu. Tako i ona, zavikala bi ‘ajde đede peci kafu’ i ja sam se skočio i peko kafu. Fino smo se gledali”, prisjeća se djed svoje supruge, ponosan na njihov odnos.

U Milanovim riječima se osjeti žal za prošlim vremenom, osjeti se koliko mu nedostaje supruga, iako nevjesta, kako sam kaže, veoma lijepo brine o njemu.

Koliko su se vrijeme i običaji promijenili, koliko se sam život promijenio pokazuje nam i pripovjedanje ovog djeda vedrog duha. Priča nam o svom životu pun ushićenja i sjaja, a osmijeh obasjava njegovo lice. Njegove riječi pokazuju da su mu misli i dalje u njegovom selu, na njemu možemo primijetiti ogromnu sreću kad priča o svojoj prošlosti. Ali, kad govori o svojoj supruzi, poseban osmijeh se iscrta na njegovom licu. Iako je život ostavio svoj trag u vidu bora, vedrina nije napustila duh ovog deke.

"Prije vojske sam s njom imo vezu, s njom sam pričo i zakleli smo se jedno drugom. I naćerala ona mene da uzmem suvo drvo i da ga lomim, da se osušim ako prevarim. I kad sam došo iz vojske, trefim ja nju i kažem ‘ja neću’, ti nalazi sebi način. Tu su njoj suze, plače, a ja nisam to stio da vidim. Plače li plače, a ja je zagrli i poljubi, rekoh ja se šalim, i gotovo”, govori nam djed Milan, a nestašan osmijeh se izvija na njegovim usnama.

Svoju priču nastavlja, a osmijeh ne skida.

"I otišla je ona u Stolac, neku stoku da traži, dolje joj je stoka preko zime. Ja znam da je ona otišla i čekam je na putu. Eto nje. Kažem joj ‘ideš sa mnom kući’. Njoj je bilo 19 godina, a imala je stariju sestru, njoj je 21. Sad je bruka što je otišla mlađa, a ostala starija. Njeni se naljutili, svega i svačega bilo protiv nje. Protiv mene jok, niko”.

Ovaj djed od punih 99 godina kaže da se od 1929. godine dobro sjeća kakvo je „vrijeme“ bilo.

"Siromašno je to bilo, ni pluga, ni brazde, nigdje ništa. Narod je skočio sam s gole podine. Stoku podgojio, o stoki je radio, stoku je mogo prodavati kako god hoće i od toga je živio. Narod je u slogi bio. Nikad više te sloge neće biti dok je svijeta i vijeka. Ako je čovjek čovjeka na putu sreo, sjedi po pola sata, porazgovaraju, nijesu se mogli razdvojiti”.

Kroz jedan primjer se Milan prisjeća poštovanja koje je bilo među ljudima.

"Bili su sastanci, božićni sastanci svakog sela, pjesma, veselje, sijelo. Kola su se sastajala svake subote i neđelje, kola i sastanci bili. Ječe brda. Na jednoj čuki đevojačka, a na drugoj momačka pjesma. Sjećam se, Vaso Kojović umre od dvaes godina. Kad je umro niđe nije bilo pjesme, sastanaka, dozivanja nikakva za šes mjeseci. Toliko je poštovanje bilo među narodom”.

Djed Milan nam govori da je došao u Trebinje jer mu je supruga bila lošeg zdravlja pa je sin insistirao da se presele. Međutim, kako kaže, nije želio da dođe u grad, ali je popustio pod uticajem supruge koja je voljela da bude blizu djece. Iako već u stotoj godini, Milan je, kako sam kaže, odličnog zdravlja, jedino što od lijekova pije su tablete za pritisak.

Ovog deku smo zatekli veoma lijepo obučenog, u košulji, sakou i pantalonama, pravi gospodin. Kaže nam da veoma drži do sebe, dok se sinovi šale sa njim da je čistunac.

"Milo mi je obuć se, milo mi se okupat, obrijat, milo mi je sve. Ako me puste, ujutru ću sa štapom otići u grad, pješke, na dva mjesta stanem da počinem malo. Bog mi je dao zdravlje, samo tako, prema zdravlju i svijest”.

Svoje dane, kaže nam, provodi fino. Premda podvlači da je u njegovom slučaju dugovječnost genetska, Milan svakako ima svoje rituale koje poštuje. Djed nam govori kojih se pravila on drži i od čega ne odstupa nikad.

"Ja otiđem do na ulicu i sa ulice do kuće danas pedesetak puta. Ima jedan lijek koji koristim već četeres godina i toga mi nikad nije falilo. To je kilo meda, pet limuna i pet dobrih glavica saransaka. Fino se to očisti, limun se iscijedi i pomiješa s medom. Svako jutro se jedna kašika toga jede. Onda, ispečem sebi čaj i uvijek imam one kekse. Uzmem dva kolutića sa čajem. U 10 sati doručkujem. Ručam oko četiri-pet, a ne večeram”, kaže Milan i dodaje da sa jelom treba prekinuti kad je najslađe.

Ovaj promućurni djed nam govori da čovjek treba sam da doručkuje, da ručak podijeli sa prijateljem, a večeru da dȃ neprijatelju. Međutim, njegova pravila se ne odnose samo na ishranu. Kaže nam da ni u radu ne valja pretjerivati, da i tu mora postojati granica.

"Ne valja ni u radu pregoniti. Kad je najveći poso bio, kàpa šenica, a ja u podne odem da spavam do četiri, dok prođu vrućine. Za sve to vrijeme nikad ne pijem vodu, napravim bokal limunade i to pijem”, a sin, u šali, dobacuje kako je i kao seljak znao živjeti.

Milan se cijeli život bavio poljoprivredom i stočarstvom. Prisjeća se teškog vremena, kada nije imao ni za osnovne stvari, vremena kad su i sitna djeca morala da rade da bi se prehranila porodica. Sjeća se kad su sadili duvan koji su predavali Duvanskoj stanici u Berkovićima. Djeca su se radovala kad se preda duvan kako bi im, priča nam, kupio kaloše, ali, tamo čeka poreski službenik. Takođe, imao je i svoj mlin, mlio je žito seljacima.

"Ja i pokojna baba smo držali po četiri krave, držali smo ovaca, po 30 koza, imali smo jarčeve. Toliko su snažni bili da bi me iznijeli u sred Leotara. Dođe vrijeme da ne smiješ držati niđe koze. A u mene bilo 36 koza i jarčeva. Kolji, a nemaš zamrzivača, ako možeš pojesti, drugo ništa. Nemaš kud. Onda su sve seljake naćerali u seljačke radne zadruge. Morao si svu stoku što imaš dati u zadrugu. Ovce su se mogle držati, ali kud sa kozama. Sve mi digli u zadrugu, ostalo u kući pet ovaca, dva vola dignuta u zadrugu, kravu. Kad je došlo vrijeme da se rasformira zadruga vratili mi jednog konja. Poslije zadruge preduzeće se osnovalo. Kod mene đeca sitna, nema ko na rad, pokojna baba otišla sama i nabaška bi žnjela. Ko je imo zaraditi u zadrugi, taj je i imo, ko nije imo zaraditi, nema ništa. Okle zaraditi, samo jedno išlo, ili je išla ona ili išo ja. Sa šest volova i plugom sam vazda bio na oranju. Ko je imo više čeljadi i đece odrasle, taj je mogo zaraditi, ko nije imo, taj je gladovao. Ja sam za jaja uzimo so, da osolim večeru. Čim nema radne snage, nemaš ništa. I đeca su išla u preduzeće na nadnicu. Čitavo ljeto bi radili tamo, brali duvan”, sjeća se Milan, a u glasu mu se čuje tuga, kao da se sad sve ovo dešava.

"U svom životu sam išao u Konavle, radili na dnevnicu, kopaj lozu. U tom vremenu nije bilo masti, vrijeme je to bilo teško. Ja sam 20 kila masti kupio u Dubrovniku, onda bi kupio ćesu, priprte načinio i na leđa. Iz Dubrovnika na Trebinje, pa na Ljubomir, pa Tisac, pa na Vidušu, u Dabar. Pješke, 20 kila masti na leđima, 100 kilometara, sve po brdima”.

Ovaj veoma fin i gostoljubiv čovjek nam govori kako je omladini danas najteže jer nemaju perspektivu. Jačina i prodornost njegovog glasa ne odaju godine, samo životnu mudrost i iskustvo. Milan misli da je veoma tužno što danas svako gleda svoj interes, što ljudi ne vjeruju jedni drugima. U tom trenutku, nismo mogli da sakrijemo oduševljenje koje je ovaj čovjek izazvao u nama. Način na koji nas je vodio kroz priču prosto fascinira. O svom životu i ratnom iskustvu govorio je detaljno i precizno, a u nama stvarao osjećaj kao da nas drži za ruku u ovom putu kroz vrijeme.

Geni su čudo

"Svi naši stari su živjeli dugo. Vasilj (čukunđed) je živio 110, Trifko (pranđed) je umro u 105, a đed Vaso je živio 101. Moj otac je živio 92 godine, ali se godine računaju od krštenja, a za krštenje su ga hvatali po selu, ne znamo kad je tačno rođen”, priča nam Milan, a mi moramo da primjetimo kako i u stotoj zna svako mjesto kroz koje je prošao, pamti svaki datum, svako ime.

Koliko je država nadživio deda Milan?

Iako je čitav svoj život proveo u Hercegovini, zanimljivo je to da je deda Milan faktički nadživio mnoge države.

„Rođen sam u Kraljevini SHS pa brojite koliko sam država nadživio!“

Pala Jugoslavija

Milan je u Trebinju regrutovan u vojsku Kraljevine Jugoslavije. Zatim je prekomandovan u brdsku artiljeriju. Odlazi u Sinj, 7. artiljerijski puk. U Sinju dobija čin desetara. Potom ide u Gerovo, u kaznenu jedinicu. Zatim odlazi u ispomoć prema Trstu, na karaulu. Tamo su ih, priča nam pun uzbuđenja, napali bombama i otjerali u Smrekovu dragu. Opet odlazi u Gerovo i sreće Bogdana Mitrovića, vojnika koji je ostao u Trstu i koji mu govori da je pala Jugoslavija. U nadi da će se spasiti, iz vojnog magacina uzimaju civilno odijelo i presvlače se. Međutim, ko je bio u vojnom odijelu prešao je granicu, a njih su zatvorili u jednu sobu. Kad su ih pustili, Milan odlazi u Split. Kaže, sve pješke. Zatim pješke odlazi do Makarske, a tamo sjeda na čamac za Metkoviće. Sa granice iz Trsta pa do kuće je išao 19 dana.

Sjećanje iz Drugog svjetskog rata

"Kad smo prešli preko Une prema Čabru smo otišli. Tamo smo borbu imali. Iz Čabra se digli na Prezid. Iz Prezida otišli na San Petar, treba ići na Trst. Već se tamo borba vodi, pješadija stigla, kad stiže glas da se vratimo. Noćili smo na Planici. Svak je uzo neka talijanska vozila, imaš sad vozila koliko ti Bog oće, teretna, mala, al talijansko sve. Kolona se talijanska stvorila, 14. brigada ide, dva aviona naišla, puštila mitraljeze po nama. Dok smo se sporazumjeli, sedam-osam mrtvih bilo. Naši avioni bili, a vidjeli talijanska vozila“…