Draga braćo saslužitelji i braćo i sestre monasi i monahinje,

Po ukazanoj potrebi za jasnim naglašavanjem važnosti Svete Liturgije i liturgijsko-sabornog života u povjerenoj mi Eparhiji, kojoj konkretnoj liturgijskoj zajednici i životu treba da vode i sve Svete Tajne i sveštenodejstva u Crkvi Hristovoj, a zabrinut zbog određenih pojava koje mogu da naruše taj sklad, pastirski vas molim i apelujem:

da se od sada nastoji na tome da Svetu Tajnu Ispovijesti vrše samo parohijski sveštenici kao blagoslovom Crkve odgovorni pastiri i predstojatelji parohijskih evharistijskih sabranja. Po potrebi ispovijedati može i drugo svešteno lice određeno dogovorom Episkopa i nadležnih sveštenika. 
da po pitanju duhovnoga rukovodstva vjernih budemo saglasni u tome da je parohijski sveštenik najodgovorniji za svoju parohiju, te stoga, budući da je i u trenucima radosti i žalosti prisutan sa svojom pastvom, to i po pitanju pomoći u uređenju duhovno-molitvene prakse vjernika (savjeti po pitanju posta, molitve, bračnoga života, posla, itd) treba da ima prednost. Mlađi parohijski sveštenici (a i stariji ako imaju nedoumice) su po ovim pitanjima dužni ne da izmišljaju „duhovne“ prakse po svom nahođenju i osjećanju, već da se savjetuju sa starijim sveštenicima i svojim episkopom saborno i pojedinačno, već kako potrebe i okolnosti nalažu.
Opet, svim sveštenicima koji ispovijedaju ali i savjetuju ljude  kako da žive hrišćanski život, predlažem da budu naoružani samo ljubavlju, širokogrudošću i razumijevanjem, jer već sama hrabrost čovjeka da kaže svoje grijehe je istinski znak i početak pokajanja i ko zna kolika borba je prethodila tome… Ne budimo oni koji tovare bremena teška za nošenje ljudima na pleća a prstom svojim neće da ih pomjere (up. Mt. 23, 4). Druga stvar, koja je veoma bitna, i zato na njoj posebno insistiram, jeste da ljude vezujemo za Boga i zajednicu Crkve a ne za sebe, makar koliko nam se činilo da smo iskusni i da dobro rasuđujemo. Kao što kaže Sveto Pismo – da se ne nadimamo tjelesnim umom svojim, nego da se držimo „Glave iz koje je sve tijelo pomoću zglobova i sveza sastavljeno da raste rastom Božijim“ (Kol 2, 19), jer je samo u zajednici Crkve spasenje, pa ako hoćete i mudrost, i znanje, i pravi savjet, i istina, ali i, kroz iskušenja, provjera naše vjere, nade i ljubavi.

Mi sveštenici moramo poštovati slobodu svake ličnosti koja nam prilazi, pa tako i slobodu vjernika da izaberu svoje ispovjednike i savjetnike u hrišćanskom životu i da žive u Crkvi onako kako najbolje umiju i znaju. Ipak, svaki izbor mora biti otvoren i za dobronamjernu kritiku. Ono na šta ne smijemo nikada da pristanemo je da se osuđujemo međusobno. Našim stavom i odnosom ohrabrujmo ljude da budu slobodni da nam se obrate i shvatimo da je često prvi utisak koji ponesu iz Crkve određujući za čitav njihov budući hrišćanski život, kao i za to hoće li uopšte biti tog života. Uvijek budimo spremni da saslušamo argumente drugoga i promislimo o njima, pa čak i ako nam se oni nimalo ne sviđaju. Našom nepristupačnošću, ili još gore netrpeljivošću, ne gurajmo ljude na lakši put koji je odustajanje od bližnjeg, osuđivanje ili traženje utjehe i opravdanja od udaljenih „duhovnika“ koji ne poznaju ni njih, a ni okolnosti njihovog života. Uvijek treba naše parohijane da podsjećamo da gdje god da odu tamo nose same sebe sa sobom. Njihove lične slabosti neće nestati samo promjenom duhovnika, ma koliko on bio svet čovjek, a odlazeći iz svoje parohije drugim „duhovnicima“ vodiće i jedan podvojen život koji nažalost neće biti zasnovan na autentičnom crkvenom iskustvu. Svima nama je, dakle, potrebna realna liturgijska zajednica u kojoj ćemo se ogledati, sa ljudima u njoj koje ćemo se sve truditi da zavolimo i na osnovu toga vrednovati napredak u našem jevanđelskom životu. Mislim da bi svaki pravi duhovnik imajući sve gore navedeno u vidu, ali i prosto poštujući osnovni red u ustrojstvu Crkve, trebalo da upućuje ljude na njihove parohije i parohijske sveštenike (a naravno u konačnici uvijek na samoga Hrista).

Sloboda svih nas u Crkvi mora voditi izgrađivanju Crkve, a ne kultu bilo čije ličnosti (svejedno koga – episkopa, igumana ili bilo kojeg sveštenika, monaha ili vjernika) niti elitističkim grupašenjima (makar mi umišljali za sebe da smo pravednici koje drugi ne razumiju). Ukoliko naša sloboda razara parohijsku zajednicu i odvaja nas od naše braće i sestara ili našeg sabrata sveštenika ili našeg episkopa, zapitajmo se da li našu slobodu koristimo na dobro? Sve što nas odvaja od Crkve, tj. od ljubavi prema našoj braći i sestrama u Crkvi – bili oni po našim sudovima i grešni ili ako prosto mislimo da nisu na pravom putu, može dovesti čak i do raskola. Naprimjer, smeta nam „previše“ njihove pobožnosti i revnosti ili, sa druge strane, „previše“ slobode i opuštenosti kod drugih, a zapravo Crkvi ne šteti ništa od toga, već samo – gorda revnost koja nije po razumu i razuzdana sloboda lišena odgovornosti.

Osuđivanje ­– i nedostatak ljubavi koji uvijek stoji iza osuđivanja – je već rana na tijelu Crkve, koje tijelo je Hristos, došavši  u svijet, uzeo na sebe i dao život za nas, rekavši: „Milost hoću, a ne žrtvoprinošenje. Jer nisam došao da zovem pravednike no grešnike na pokajanje“ (Mt. 9, 13). Ako, dakle, nemamo milosti prema bližnjima, koji su grešnici kao i mi sami, služimo li mi zaista Gospodu Hristu? Ako previđamo naše lične grijehe a osuđujemo bližnje, ne činimo li mi time našeg Boga lažovom (up. 1. Jov. 1, 8-10)?  Oslušnimo zato sa posebnom pažnjom glas Apostola ljubavi: „Djeco, sačuvajte sebe od idola“ (1. Jov. 5, 21). A otvoreno idolopoklonstvo je praviti od jevanđelske zajednice Crkve običnu ljudsku zajednicu po našoj sebičnoj i ostrašćenoj mjeri. Da bi bili istinski crkveni ljudi, dužni smo „slabosti slabih nositi a ne sebi ugađati“ (Rim. 15, 1), i tako ispuniti zakon Hristov (up. Gal. 6, 2).

Crkva je zaista otkrivenje i predukus Carstva, ali budući da se ono još nije otkrilo u punoći, i budući da smo još u istoriji, ona je i bolnica (vidi Lk 10, 25–37) koja nosi i iscjeljuje naše slabosti. Budimo zato svi široka srca (up. 2. Kor. 6, 11-13) jedni prema drugima, jer smo od Boga stvoreni ne istovjetni, već različiti, i kao takvi prizvani na jedinstvo u ljubavi, a ne na jednakost u svemu. Ako i upadne naš brat ili sestra u neko sagrešenje, ispravljajmo ga duhom krotosti (up. Gal. 6, 1), a ne isključivosti i netrpeljivosti. Budimo netrpeljivi i isključivi samo prema duhu netrpeljivosti i isključivosti, jer su izrazito crkvorušiteljski zbog toga što negiraju od Boga datu raznolikost, ali čak i tu rasuđujmo pažljivo, štedeći braću i razdvajajući grijeh od grešnika. „Jer će onome biti sud bez milosti koji ne čini milosti; a milost slavi pobjedu nad sudom“ (Jak. 2, 13).

Prosto rečeno, ali čini mi se istinito, prvenstveno imajući u vidu sebe i svoje iskustvo, često smo vrlo širokogrudi u opravdavanju grijehova kojima smo sami skloni, a oštri u osuđivanju  onih grijehova i slabosti, ili prosto samo malih zastranjenja sa kojima se sami ne hrvamo. Pošto svi stradamo od grijeha i neznanja, mislim da treba izbjegavati krajnosti, truditi se da uvijek imamo trezveno trpljenje i shvatimo da je potpuno saglasje bogatstva naših bogomdanih raznovrsnosti dar Crkve, ali dar koji će se u različitosti naših bogolikih ličnosti razotkriti tek o Hristovom dolasku, „jer djelimično znamo i djelimično prorokujemo“. „A sad ostaje nam vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav“ (1. Kor. 13, 9; 13).

Nadam se razumijevanju i igumana manastira u našoj Eparhiji, kojima su pastva prevashodno monasi, a kojima se, budući da su mnogi naši parohijani redovni učesnici nedjeljnih liturgijskih sabranja u manastirima, daje na rasuđivanje da izlazeći u susret vjernicima vrše Svetu Tajnu Ispovijesti isključivo po izuzetno ukazanoj potrebi ili uz znanje i dogovor sa parohijskim sveštenicima.
Skrećem pažnju braći i sestrama monasima i monahinjama da sa posebnom pažnjom pristupaju onima koji dolaze u manastire, uz jevanđeljski optimizam i životoradosnost, ne savjetujuću ljudima koji žive van manastira da previše insistiraju na tjelesnim podvizima ili vrlinama koje ne mogu ispuniti na djelu bez loših posledica po njihov porodični i društveni život. Izvor života svima nama je Crkva, jevanđelje i jevanđelske zapovijesti, koje kad držimo dokazujemo našu ljubav prema Hristu (up. Jov. 14, 15). Vjerujem da ne postoji i nepostojan je hrišćanski život bez truda da se te zapovijesti i poznaju i drže – i ponekad nam umjereni tjelesni podvizi koje praktikuju monasi možda mogu pomoći da bismo ih držali – međutim, način držanja i ispunjavanja jevanđelja je mnogolik, za svakog jedinstven i razlikuje se u zavisnosti od naših životnih okolnosti, karaktera i sklonosti.

Naprimjer, to na koji način hrišćanin može postiti zavisi od njegovih godina, zdravlja, karaktera, tjelesne građe, posla kojim se bavi, finansijske situacije, porodičnih odnosa ili bračnog stanja i vjerovatno mnogo čega drugog; a možda i važnije od svega navedenog je njegov lični odnos prema Bogu i lični priziv Božiji posebno toj osobi namijenjen, koja je prizvana da živi jevanđelje na unikatan način, budući da je neponovljiva ikona Božija. Opterećeni mnogim formalnostima, mi često ne vidimo jedinstvenu osobu koja stoji pred nama, a i zaboravljamo riječi samog Gospoda koji nam, konkretno i ekpslicitno,  o načinu posta kaže samo to da naš post treba biti sakriven od ljudi (vidi Mt. 6, 18). Takvu tajnost i, na neki način, ličnu intimnost u praktikovanju ali i u teoretisanju o njima, zahtijevaju uostalom i milostinja i molitva  i sve vrline kojima, da bi bile autentično jevanđelske, ugađamo Bogu a ne ljudima, ištući najprije Carstvo Božije (vidi Mt. 6, 1-21).

Na kraju, podsjetimo se riječi Svetog Apostola Pavla koje sažimaju većinu onoga što sam vam ovim obraćanjem htio reći: Da ne bude razdora u tijelu nego da se udovi podjednako brinu jedan za drugoga. I ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udovi; a ako li se jedan ud proslavlja, s njim se raduju svi udovi. A vi ste tijelo Hristovo, i udovi ponaosob (1. Kor. 12, 25-27). Iskoristimo privilegiju koja postoji u našoj Eparhiji, a koja se sastoji u tome da smo dovoljno malobrojni da se svi dobro međusobno poznajemo, a budući u stalnom saodnosu, prepoznajmo i darove jedni drugih, savjetujmo se međusobno, njegujmo saborni duh i bratsko poštovanje koje su nam svojim trudom predali moji neposredni prethodnici na ovom sveštenom Tronu. Ako ovo izgubimo zbog nepažnje, nikakva nam pravila i episkopski ukazi neće pomoći, a ako u smirenju sačuvamo međusobnu ljubav i borimo se za nju, bićemo od najbolje pomoći braći i sestrama u Crkvi a ujedno i istinski svjedoci Hristove ljubavi pred svijetom koji je prizvan na spasenje.

Uvjeren da ćete preporuke iz ovoga obraćanja ozbiljno razmotriti i sa rasuđivanjem usvojiti, pozdravljam vas pozdravom ljubavi i mira u Hristu Gospodu.