Već po tradiciji na Mitrovdanske zadušnice, u crkvi svetog Save na Vračaru služen je pomen za borce Nevesinjske brigade koji su poginuli u Otadžbinskom ratu, kao i za sve one koji su u brojnim ratovima dali svoje živote za otadžbinu i slobodu.

Služenje pomena organizovalo je Udruženje Nevesinjaca u Beogradu, a povodom sjećanja na bitke koje je o Mitrovdanu 1992. i 1994. godine vodila Nevesinjska brigada. Pomen je služio protojerej stavrofor Stojadin Pavlović uz sasluženje sveštenika Lazara Manigode i Ratka Savića.

– Stojimo smerno u ovom svetom obredu pred Gospodom moleći se za sve poginule vojskovođe i vojnike Nevesinjske brigade čija imena pomenusmo ne samo danas, i ne samo na ovom svetom mestu, nego i u mnogim hramovima. I pojedinačno u mnogim domovima molimo se i sjećamo njihove žrtve i stradanja- rekao je sveštenik Lazar Manigoda i istakao da su Srbi i vijek nakon Velikoga rata slobodu imali na mahove.

– Velike su žrtve date za slobodu srpskoga naroda, za krst časni, za vjeru pravoslavnu, za odbranu ognjišta svojih. I kad gledamo svetosavsku Hercegovinu imali smo u čitavom prošlom vremenu svetionik u koji smo gledali, a to je Nevesinje. I u ovom ratu dali su nemjerljiv doprinos ne štedeći ni živote, ni žrtve, ni ranjavanja i sve ono što sa ratom ide. Borili su se hrabro protiv moćnijeg neprijatelja jer je neprijatelj dvostruko bio udružen. Borili su se u posebnim stanjima protiv jednih i protiv drugih i protiv svega onoga što je bilo upereno protiv srpskoga naroda – rekao je otac Lazar napominjući da bi kao narod u svemu trebali da ispunimo zapovjesti božije.

– Rađajte se, množite, napunite Zemlju i vladajte njome. Neispunjenje ove zapovijesti mnogo nas košta. Neka Gospod da svima koji mogu doprinijeti u našem srpskom korpusu popravljanje tog stanja, podizanju života, nadoknađivanju ali nikad se ne može nadoknaditi broj i imena samo ovih boraca Nevesinjske brigade, jer kroz vreme njihovog nepostojanja zemaljskog među nama duhovno ih nikad ne možemo zaboraviti, mnogo smo izgubili bez njih – rekao je otac Lazar poručujući da „neprijatelji naši dođu do stanja spoznaje da ih mi ne mrzimo, ali da se čuvamo“.

Skupu se u ime organizatora obratio predsjednik Udruženja Nevesinjaca pukovnik Zoran Janjić, koji ne samo što je bio učesnik u istorijskim bitkama, nego je i svojim perom ostavio trajno svjedočanstvo u monografiji „Nevesinjska brigada u ratu 1992-1995. godina“.

– Mitrovdan je jedan od najvažnijih dana u našoj novijoj istoriji kada je Nevesinjska brigada ’92 i ’94 godine odnijela blistave pobjede nad neprijateljem, odbranila Nevesinje i Hercegovinu i na taj način se upisala zlatnim slovima u istoriju srpskog naroda i ratovanja uopšte. Na spisku koji smo danas pominjali upisano je 476 imena. Među njima imamo 10 slučajeva da su poginula dva rođena brata, 3 slučaja da su poginuli otac i sin, jedan slučaj gdje je poginulo više članova porodice (suprug, supruga i njihov sin).

Imamo slučajeva, među njima je 108 koji nisu imali brata, imali su sestre, ali nisu imali brata. Među poginulima je osam jedinaca, 70 neoženjenih. Poginulo je i 17 oficira i 25 podoficira. Među oficirima koji su na ovom spisku imamo visokih ofirica komandne brigade, načelnik štaba brigade, starješine iz komande brigade, komandante bataljona, komandire četa, komandire vodova – rekao je Janjić i dodao da su najžešće borbe vođene na Vranjenićima gdje je bio na položaju četvrti bataljon Nevesinjske brigade.

– Treba da se zna da i to da su sva trojica komandanata te brigade na neki način postradala. Prvi komandant bataljona kapetan Prodanović je teško ranjen izvlačen iz stroja na Mitrovdan ’92 godine. Komandant bataljona koji ga je naslijedioTihomir Janjić kapetan poginuo je na Goraždu ’94 godine, a treći komandant bataljona teško ranjen za drugu Mitrovdansku bitku ’94 godine – rekao je Janjić i podsjetio i na velike žrtve koje su podnijeli preživjeli borci.

– Osim poginulih boraca u našoj brigadi ima oko 1.800 ranjenika, 424 od njih su invalidi od 1 do 10 kategorije, a 49 su teški invalidi od 1 do 4 kategorije, 31 je stoprocentni invalid. Kad se sve to ima u vidu onda se tek može vidjeti realna slika koliku je žrtvu podnijelo čitavo stanovništvo za te 4 godine rata. Neka Bog da našim ranjenicima snage da lakše podnose svoje rane, neka Bog da porodicama poginulih naših vitezova snage da podnose taj bol za svojim izgubljenim srodnicima, a nama neka Bog da snage i razuma da ih nikada ne zaboravimo, nego da ih se uvjek sjećamo od sada pa dovjeka. Amin! – završio je Janjić.

Pomenu je kao i prethodnih godina prisustvovao i ratni komandant Nevesinjske brigade Novica Gušić. Slavni ratnik, koga su odavno opjevale gusle, obratio se svojim borcima.

– U ovome svetome hramu obraćam se palim borcima Nevesinjske brigade svakoj srpskoj žrtvi koji su poginuli za odbranu slobode i pravde i prava na život na vjekovnim ognjištima. Vi ste na kraju dvadesetoga vijeka ispunili amanet naših predaka. Krunisali ste sve nevesinjske i hercegovačke pobune, bune i ustanke Mitrovdanskim pobjedonosnim slavnim bitkama. Ugradili ste svoje živote u temelje Republike Srpske, a vaši saborci koji su ostali živi neće vas nikad zaboraviti – rekao je Gušić i dodao da su stradali borci prenijeli poruke Dučića i Šantića citirajući Aleksine stihove “Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša zemlja vam je ova; Bacite pogled po kršu i polju, Svuda su groblja vaših pradjedova”.

– U aveti naleta pomućenog uma i razuma, hercegovački narod je osjetio šta mu se sprema od. Od toga što mu se nadvilo na glavom sudbina je bila opstati ili nestati na prostorima Svetosavske Hercegovine Trećega nije bilo. Primili smo veliko breme i odbranili slobodu. Neka je vječna slava svim poginulim borcima Nevesinjske brigade i borcima Republike Srpske koji dadoše život pod časnim krstom za slobodu. Slava im!– završio je svoju besjednu legendarni komandant pukovnik Novica Gušić.

Kolumnista Slobodne Hercegovine Goran Lučić podsjetio je na jedinstveni trenutak srpske istorije – 100 godina od oslobođenja Srbije i srpskih zemalja u Prvom svjetskom ratu.

– Slavimo dane kada je Srpska vojska sa Kajmakčalana, a to su bili očevi po duhu i oružju ovih nevesinjskih ratnika, ušla u prestoni Beograd, oslobodila ga i podarila nam najsvjetlije trenutke u srpskoj istoriji. Ne mogu a da ne spomenem i najodlikovaniju ženu u istoriji ratovanja, Milunku Savić. Srpsku kćer iz Stare Raške koja je u Balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu oslobodila sa svojim odredima Skadar, Prizren i Skoplje, a u Bregalničkoj bici je primila prve rane od Bugara. Ranjavana je šest puta. Ove godine bio sam u njenom rodnom selu Koprivnici kod Jošaničke Banje gdje se održao pomen u njenu čast i tad sam obećao da ću prvom prilikom kada budem među našim Hercegovcima, i posebno među Nevesinjcima, iznijeti prijedlog da se na ovu veliku jubilarnu godišnjicu – 100 godina od Proboja Solunskog fronta – uobliči inicijativa da se u Nevesinju podigne spomenik Milunki Savić. – rekao je Lučić koji je objasnio zašto baš u Nevesinju i Hercegovini.

– Milunka je baš poslije rata jedno vrijeme provela u Mostaru, radeći u fabrici vojnih uniformi. Tamo je upoznala svoga budućeg muža, takođe Mostarca, Veljka Gligorevića sa kojim je rodila jedinu kćer Milenu. Nema priličnijeg mjesta da se Milunka Savić pamti nego što je Hercegovina, a posebno Nevesinje koje je u zadnjem ratu sačuvalo svaki pedalj svoje zemlje i očuvalo čist obraz. – rekao je Lučić kazivajući stihove koji su objavljeni u posljednjem broju „Nove Zore“.

DA NE BJEŠE NEVESINJA

Da ne bješe Nevesinja,

I njegovih div-junaka,

Uvelo bi srpsko cvijeće,

Humske zore i proljeće,

Iz kamena duša svaka.

Petrolejka tminu goni,

Kroz noć grme haubice,

Na ognjište tuđin dođe,

Divlja horda Drini pođe,

Bivši ljudi, sve ubice.

Zar Mojkovac brata ima,

Istog vijeka djeca oba,

Gdje Vukotić spusti sablju,

Tu je Gušić dig`o paljbu,

Na vječnoga sramnog roba.

Ječe gore ognjevite,

Teku suze žalovite,

Ljudsko meso živo gori,

Ko kamenje kost se lomi,

Ginu sinci, jele vite.

Al` pomože sveto koplje,

Dimitrija prkosnoga,

Solunskoga revnitelja,

Nevesinjskog branitelja,

Salomi se sili roga.

Da ne bješe, ali bješe,

Rodila je gora vuka,

Herceg zemlja časnost rodi,

Da Srbinu mis`o vodi,

Slobodarska zlatna ruka.

Pjesma je napisana prošlog Mitrovdana u čast otkrivanja spomenika Hercegovačkom ustaniku i ratniku u središtu Nevesinja, a doživljena je i duhovno zapisana 1992. godine, slušajući Mitrovdansku ofanzivu u selu iza prvih ratnih linija.

– Neko je gonio stoku, neko je pakovao brašno, narod se spremao za iseljenje prema Crnoj Gori. Kao dijete sam, sa majkom uz petrolejku, slušao jeku sa nevesinjskog ratišta. Svi smo gledali u Nevesinje kao u ovu svijeću i pitali se da li će izdržati. I hvala Bogu izdržalo je, a ovi stihovi su u čast tih heroja. Ove godine slavimo i 150 godina od Šantićevog rođenja, a Nevesinje je odbranilo i Šantića u Nevesinju i Hercegovini. – zaključio je Lučić.

Pored članova Udruženja Nevesinjaca u Beogradu, pomenu su prisustvovali komandiri nevesinjskih brigada, predstavnici hercegovačkih zavičajnih udruženja. Skup je svojim prisustvom uveličao i osvjedočeni prijatelj Nevesinja i Hercegovine, narodni poslanik Miodrag Linta, koji obavlja dužnost predsjednika Odbora za dijasporu i Srbe u regionu.

TEKST: TRIFKO ĆOROVIĆ
FOTO: MILE ŠAPIĆ