Za mladu Trebinjku Đurđinu Sekerez riječ “nemoguće” ne postoji. Već tokom srednje škole bila je sigurna da će se u budućnosti baviti isključivo arhitekturom, ovim i te kako zahtjevnim zanimanjem. Korak po korak, nizala je svoje uspjehe. Četvorogodišnji trud se isplatio, a nagrada je došla u vidu priznanja za studenta generacije Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta u Banjoj Luci.

Nakon osnovnih studija upisala je Master studije, smjer Arhitektura i urbanizam gdje je uspješno završila prvi semestar. Već početkom drugog semestra iskazala je interesovanje za Erasmus+ program za odlazak na razmjenu studenata na Univerzitet za nauku i tehnologiju u Norveškoj i tako kreće avantura ove ambiciozne Hercegovke…

Zašto baš arhitektura kao životni poziv?

Išla sam u srednju ekonomsku školu, ali, iako sam bila odličan učenik, nisam se vidjela u toj struci. Željela sam nešto u čemu ću moći da iskažem svoju kreativnost, nešto u čemu ću imati slobodu da iskažem sebe, nešto što ima veze s umjetnošću, a da je pri tome i perspektivno. Istražujući fakultete u našoj državi i regionu, zaključila sam da je arhitektura upravo ono što želim. Mnogo puta sam čula pitanje: „Kako ćeš iz ekonomske škole upisati arhitekturu?“. Jedino me porodica podržavala od samoga početka. Vjerovali su u mene. Za mene druga opcija nije postojala. Uopšte nisam razmišljala o neuspjehu, jer sebe ni u čemu drugom nisam mogla zamisliti. Tako da, počela sam se na vrijeme spremati za prijemni ispit i uspjela biti jedan od 40 studenata, koliko su nas primali te godine na Arhitektonski smjer, Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta u Banjoj Luci. Već u prvom semestru sam shvatila da sam napravila ispravnu odluku, što se, nakon četiri godine, afirmisalo priznanjem za studenta generacije.

Po čemu pamtiš studije?

Studije, s jedne strane, pamtim po mnogo uloženog truda i rada, neprospavanih noći, provedenih projektujući, praveći makete, radeći različite proračune, što arhitektura nosi sa sobom, a s druge, naravno, i po novim prijateljstvima, druženjima, mnogim studentskim anegdotama i skicoputu u Budimpeštu koji se desio na prvoj godini studija. Ovo studijsko putovanje nas je kao generaciju jako povezalo. Sve vrijeme smo provodili skupa, upoznavali jedni druge i izgradili prijateljstva za cijeli život, što je na kraju i najvažnije.

Kako je izgledala sama prijava za Erasmus+ program za odlazak na razmjenu studenata u Norvešku?

Nakon osnovnih studija sam upisala Master studije na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu u Banjoj Luci, smjer Arhitektura i urbanizam i tu sam završila prvi semestar. Početkom drugog semestra naš fakultet je objavio konkurs za studente master studija, u okviru Erasmus+ programa za odlazak na razmjenu na Univerzitet za nauku i tehnologiju u Trondhejmu, Norveška. Bile su dostupne tri stipendije u trajanju od četiri mjeseca, tj. jednog semestra. Ovaj konkurs mi se učinio kao sjajna prilika da se usavršavam, steknem nova znanja i iskustva na jednom prestižnom univerzitetu i odlučila sam da konkurišem. Kada su izašli rezultati konkursa, vidjela sam da sam jedna od troje ljudi koje je dobilo stipendiju Erasmusa za odlazak na razmjenu i bila sam oduševljena, uzbuđena, ali i malo uplašena da li ću se snaći, kako ću se uklopiti u novo okruženje, drugačiji sistem obrazovanja… Onda su uslijedile online prijave na Norveški univerzitet za nauku i tehnologiju, slanje neophodne dokumentacije i sl. Odgovor sa njihovog univerziteta se čekao od četiri do osam sedmica, jer je preko istog programa apliciralo jos oko 1600 studenata iz drugih zemalja svijeta, neračunajući Norvežane. Kada sam dobila e-mail da sam primljena na njihov fakultet poslali su mi pozivno pismo i ugovor o studiranju, a zatim i ponudu za studentski smještaj gdje sam mogla da odaberem kakvu sobu želim. Prije odlaska bilo je neophodno dobiti boravišnu dozvolu, ali samo jedan dan nakon predaje zahtijeva, stigla je potvrda iz Norveške ambasade. Nakon toga je preostalo da rezervišem let i spakujem kofere za polazak.
Od kojih obaveza se sada sastoji jedan tvoj radni dan i koliko truda iziskuje školovanje u inostranstvu?

Moj radni dan počinje odlaskom na fakultet gdje sam dobila svoj radni prostor u sali za master studente. Tu provodim većinu dana radeći na svojoj master tezi, istraživanju literature, razmjenjivanju mišljenja sa kolegama. Povremeno se konsultujem sa mentorom i odlazim u veliku univerzitetsku biblioteku koja ima snažan fond literature, kako u štampanoj, tako i u elektronskoj formi. Nekim danima odlazim u maketarnicu gdje radim na izradi 3D modela svog projekta. Ova maketarnica je prostor koji me je oduševio od samog početka. U njoj materijalizujemo svoju ideju i činimo je opipljivom. S obzirom da sam sve predmete odslušala na svome matičnom fakultetu u Banjoj Luci, ovdje radim na svom završnom radu i nemam predavanja, ali to me ne sprečava da ponekad odem i odslušam predavanja određenih profesora, jer uvijek se može naučiti nešto novo i korisno. Sistem obrazovanja ovdje je mnogo drugačiji. Školovanje u inostranstvu iziskuje mnogo truda, rada, posvećenosti, ali je sve veoma dobro organizovano i prilagođeno potrebama studentata, od dostupnosti literature, neophodnih prostora za svaku struku, izvođenje prakse, materijala, alata, tehnike i tehnologije potrebnih za vježbe. Generalno se mnogo ulaže. Ono što je najznačajnije je prisustvo prakse. Svako teorijsko predavanje propraćeno je praktičnim vježbama gdje se studenti susreću s onim što uče.

Po čemu se norveška arhitektura razlikuje od naših krajeva, kakva su tvoja zapažanja?

Norveška arhitektura se mnogo razlikuje od arhitekture naših krajeva. Ovo je jedno sasvim drugačije podneblje, drugačija klima. Oni su gradnju prilagodili oštrim klimatskim uslovima. Norvežani u velikoj mjeri koriste tradicionalni materijal, drvo. Većina objekata stambene arhitekture je građena upravo od ovoga materijala. Obrada drveta i gradnja od drveta u ovoj zemlji su na veoma visokom nivou. Gdje god da se okrenete ugledaćete tu karakterističnu, romantičnu sliku drvenih kuća u nizu. Posljednjih godina, Norveška je doživjela arhitektonski bum, čemu svjedoči niz inovativnih objekata koji su je pretvorili u arhitektonsku laboratoriju. Veliki akcenat se stavlja na održivu gradnju, izgradnju „pametnih“ zgrada, dok su forme veoma smjele i izmamljuju oduševljenje i stanovništva i posjetilaca.

Koju građevinu u Trebinju smatraš najljepšom?

Trebinje mnogo volim, tu sam se rodila, odrasla i kad treba da pričam o Trebinju mnogo mi je teško biti objektivna. Činjenica je da je Trebinje lijep grad. Ono ima neki poseban duh mjesta, nešto što te uvijek vuče da mu se vraćaš. Sigurno da tu ima više građevina koje bih mogla navesti, ali evo jedna od njih je Arslanagića most. Ovaj, najstariji, most na Trebišnjici ima veliku kulturološku, graditeljsku i estetsku vrijednost, te se nadam da će taj dio priobalja uskoro biti uređen na jednom nivou koji je dostojan ovog kulturno-istorijskog
spomenika.

Šta bi poručila studentima koji po uzoru na tebe žele da se okušaju u nekom od mnogobrojnih programa razmjene studenata?

Poručila bih im da ne oklijevaju, da vjeruju u sebe i svoje mogućnosti. Nemaju ništa izgubiti, a mogu mnogo dobiti, prije svega kvalitetno obrazovanje, a zatim nova iskustva, upoznavanje drugačijih kultura, okruženja i nova prijateljstva.

Kakvi su tvoji planovi za dalje, planiraš li svoj profesionalni put graditi u Republici Srpskoj?

Za sada sam se usredsredila na svoju master tezu i nastojim da ovo bude jedan kvalitetan rad kojim ću se popeti za još jedan stepenik više i postati Master arhitekture i urbanizma. Što se tiče planova za dalje, pa za početak, vratiti se gdje sam stala. Odmah, nakon što sam diplomirala, započela sam stručnu praksu u jednom projektantskom birou u Banjoj Luci, te po povratku želim to završiti i nadam se zaposliti u struci. A da li ću svoj profesionalni put graditi u Republici Srpskoj zavisi od mogućnosti napredovanja tu i prilika za izgradnju dobrih temelja za budućnost.