Pedesetšestogodišnji Vitomir Škipina, jedini stanovnik sela Kremin u fočanskoj Mjesnoj zajednici Kozja Luka, čekajući donaciju za obnovu spaljene porodične kuće, koja nikako da stigne, napravio je kolibu u koju se smjestio zajedno sa svojim kozama.

Sobičak od šest kvadrata Vitomiru je spavaća i dnevna soba, kuhinja i kupatilo, a kameni zid dijeli ga od prostorije u kojoj drži trideset koza.

Živi bez struje, pa vatru ne gasi ni ljeti, da bi mogao kuvati hranu.

Uzgaja koze, od kojih pravi ukusan i ljekovit sir, a bavi se i drvodeljstvom, izrađujući, uglavnom, tronošce.

Vitomir se u ovom selu, na 1.000 metara nadmorske visine, rodio i proveo prvih šest godina života, nakon čega je, sve do kraja posljednjeg rata, živio u Vogošći kod Sarajeva.

Iz Vogošće je izbjegao u Mokro kod Pala, da bi prije pet godina i definitivno odlučio da se vrati na đedovinu, u Kremin koji je u ratu potpuno spaljen.

„Danas svako bježi sa sela, a ja sam pomalo i hrabar i lud da se vratim ovdje i da obnovim đedovo imanje, što mi je najveća želja. Počeo sam sa kozama, uslovi su teški, mnogo radim i patim se, ali sam uporan“, priča Vitomir.

Trenutno ima tridesetak koza, zajedno sa jaradima, a cilj mu je da dostigne stado od 100 grla.
„Ja i koze živimo pod istim krovom. Nekada sam se i ja parfemisao, živio u gradu, ali sam navikao na miris đubreta. Ima tu i lijepih stvari, životinje su mi sada mnogo bolje od ljudi“.

Dodaje da nije pobjegao od naroda i da zna da skokne do dvadesetak kilometara udaljene Foče, ali da mu prija boravak u samoći i prirodi.

Prve komšije su mu na tri kilometra, ponekad mu svrate lovci, a posjećuju ga i divlje životinje. Medvjed se zna zasladiti njegovim kruškama i jabukama, a najveću štetu mu prave divlje svinje uništavajući mu krompir.

Navikao je bez struje, pa se budi sa izlaskom, a liježe sa zalaskom Sunca.

„Zimi treba malo više svijeća, a imam i fenjer na gas. Ložim vatru, drva imam u izobolju, kuvam hljeb i pripremam sam hranu“, kaže fočanski pustinjak.

U više navrata je podnosio zahtjev za obnovu kuće, ali bez uspjeha.

„Prema zakonu na nivou BiH, prednost su imali oni koji su na selu imali prijavljeno stalno mjesto boravka, tako da su me odbijali, tražili samo razlog. Od onih koji su stalno živjeli i kojima su kuće obnovljene, niko se ne vraća, a ja želim da se vratim. Sada sam ponovo predao na konkurs pri ministarstvu Republike Srpske“, priča Vito.

Za njegovu životnu priču, i to od lovaca koji ga obilaze, čuo je i Milan Gagović, koji je uvijek spreman da nevoljnicima pritekne u pomoć.
„Vito je skroman čovjek koji traži samo jedno, a to je krov nad glavom, da može da preživi u ovom surovom kraju. On ne traži ni struju, ni tv ni radio prijemnik, samo krov dan glavom. Pozvao bih sve dobre ljude da, ako mogu, zajedno pomognemo ovom čovjeku, koji želi na svojoj đedovini da izgradi bar jednu sobu“, kaže Gagović.

Vito se nadovezuje i napominje da bi sam znao napraviti brvanaru, samo kada bi imao građu.

„Cola daska bi mi bila dovoljna da napravim brvnaru, koja mi je sada najpotrebnija“, rekao je Vito, dodajući da bi, kada bi napravio novi dom, mogao planirati i ženidbu.