NAGRAĐENI RAD NA KONKURSU "Tebi što pojiš i hraniš - besmrtna ljepotice"

Kad bih znala da pišem pjesme ja bih ti, rijeko ljepotice, ispjevala najljepšu na svijetu. Ali, ne znam…
Sjedim na tvojoj obali.Pogled mi se topi u tvojoj plavoj boji. Umivaš mi prste kojima te mazim. Pričaću ti priču. Možda je ti već znaš. Ali, nema veze. Da mi je znati sve priče koje ti kriješ u svojim dubinama.
Ovu mi je pričala moja prabaka. Ona ima osamdeset pet godina i puno te voli. Kad te pomene uvijek joj u oku zablista suza. Ne znam da li je to od tuge, ili od sreće. Kaže da takve ljepotice kao ti nije bilo. Kaže : „Od brda do brda si se valjala.“ Ne razumijem kako se to rijeka valja. Ali, neka bude kad ona tako kaže. Sjećam se još jedne čudne rečenice moje prabake. „Trebišnjica je kao objesna ždrebica skakala.“ Čudno! Kaže da si ih i pojila i hranila. Najčudnije je da nije ljuta što si joj kuću potopila, pa sada ta kuća negdje u tvojim dubinama spava. Čudna priča!
Čujem kako pjevaš. Ja ti pričam, a ti pjevaš. Da nisi rijeka mislila bih da se smiješ. Vidim kako miluješ korijenje i stabla jablanova na drugoj obali. Možda je i pjesnik Jovan Dučić gledao kako to radiš. Pisao je kako jablanovi šume i ogledaju se u tvojoj vodi kao djevojke u ogledalu.
Tebi, besmrtna ljepotice, pričam, a ti ćutiš.
Kažu da si ranije bila bistrija, toliko bistra da se vidjela svaka riba na tvom dnu, svaki oblutak ispod koga se skrivao rak.
Danas nisi tako bistra. Ali kad se sunce zagnjuri u tvoju vodu ti zablistaš u bezbroj boja. Zraci se odbiju do Leotara. Ljeti mi se čini da se negdje u daljini grlite ti i ovo naše plavo hercegovačko nebo.
Čudna si ti. Tajnovita i zagonetna. Iz kamena si se rodila. U kamen si svoj put urezala, koritom se utemeljila i našu Hercegovinu zakitila.
Kad si se to rodila? Od kada si ? Oduvijek si, i oduvijek ćeš biti.
Besmrtna si i ponosna. Krotili su te mnogi, a ti si bila i ostala slobodna i uvijek samo svoja. Nekad si pokretala mlinice, a danas turbine. Ali uvijek si pojila i hranila onako kako samo ti znaš.
Činiš to i danas. Tebi, besmrtna ljepotice , što pojiš i hraniš jedna djevojčica u svom srcu podiže spomenik jer ti se divi, iako si joj vječna zagonetka.
Tebi, besmrtna ljepotice, što pojiš i hraniš od zraka sunca besmrtni spomenik gradim.
Tebi, besmrtna ljepotice, što pojiš i hraniš od stanca kamena haljinu šijem.
Zažubori , besmrtna ljepotice! Nasmij se! Poskoči! U dušu mi se smjesti i tu ostani!
Tebi , besmrtna ljepotice, hvala što si mi pokazala šta je vječnost.

Helena Ivelja, 6. razred
OŠ „ Jovan Jovanović Zmaj“ Trebinje
DRUGO MJESTO NA KONKURSU
Nastavnik: Božana Bokonjić