Možda će se istorija 21. vijeka podvesti pod termin „urbana drama” – trka, gužva, jurnjava, život u zidinama, u otgnuću od prirode, u košnici. A možda će ovaj vijek iznjedriti neko novo idejno i civilizacijsko rješenje – okrenuti se tradiciji, korijenu, prirodi. Podaj Gospode!

Civilizacije  –  gradovi, sela, naselja niču pored vode. Stanovnici Trebinja, kao što stoji u brošuri povod 50 godina HET-a, vodili su borbu protiv vode, ali i za vodu. Neravnomjerno raspoređenje padavine doprinijele su da se od vode zazire kao od bolesti koja dolazi nenadno, potapajući polje koje nije moglo biti zasijano dugo ili da se za vodom žudi, jer hercegovački kraš guta vodu i ostavlja zemlju žednom. Zauzdavanjem Trebišnjice grad podno Leutara dobija snagu i smjer.

Istorija srpskog naroda mogla bi se pratiti u nekoliko pravaca, za ovu priču izabraćamo njegovo okretanje od sela ka gradu. „Uništivši srpsko selo Tito je uništio vjekovnu fabriku srpske djece”,  reče nam jednom prilikom profesor. Zaista, mali je broj  slučajeva mnogobrojnih porodica u gradu. Skučenost prostora, ubrzan ritam života koji grad nameće, poslovi koje selo nudi djeci na selu u gradu ne postoje…

Naše selo živi životom u kojem vijekovi sapostoje, dah starine ispisan je na većini hercegovačkih seoskih kuća. Slabo razvijeno, gotovo odsječeno od grada, predstavljeno kao nešto zaostalo i umiruće selo često postaje predmet podsmijeha. A seoske škole? One su nižeg ranga od gradskih, djeca koja idu u seosku školu su „zaostala», nemoderna, žive izvan realnosti savremenog doba…

A onda dođu takmičenja. Kad, odjednom, upravo ta djece iz seoskih škola pokazuju najveći talenat, snalažljivost i borbenost duha.

Uspjeh učenika područnih škola na literarnom konkursu povodom Jubileja HET-a, kao i brojni uspjesi na raznim drugim takmičenjima i likovnim konkursima, pokazuju da u područnim školama postoje daroviti učenici koji nimalo ne zaostaju za svojim vršnjacima iz grada. Često i prednjače, posebno po vaspitanju, skromnosti i radnim navikama. Svjesni su  da se do rezultata dolazi samo predanim radom i trudom, da samo iz  zasijane njive možeš ubrati plodove. Osposobljeni  za život, radije provode vrijeme u svojoj bašti ili u ribolovu, nego na društvenim mrežama. Oni još znaju da se igraju, za razliku od njihovih vršnjaka u gradu, kojima najbolji prijatelj postaje pametni telefon. Imaju svoje  ciljeve jer znaju da žele i da mogu da žive bolje od svojih roditelja.

Pokazuju da su predrasude vezane za širinu njihovog obrazovanja neosnovane. Dokazuju da talenat, hrabrost i upornost uvijek nađu svoj put. Uostalom, činjenica je da je većina genijalnih ljudi, koji su mijenjali svijet, potekla sa sela i iz nezavidnih materijalnih uslova. Zato sačuvajmo naše seoske škole! Ne dozvolimo da stavljanjem ključa u školske brave zaključamo i život u našim selima! Ne tjerajmo ih da beskrajne zelene livade zamijene hladnim sivim gradskim asfaltom! Ne dozvolimo da zbog minorne uštede u Ministarstvu prosvjete oni izgube srećno djetinjstvo!

ČUVAJMO NAŠA SELA!